Arhiv tekstova

Buvljak – škola multikulturalizma!

Interkulturalnost u svom osnovnom značenju – koja podrazumijeva razmjenu i ravnopravnu komunikaciju između kulturnih skupina koje se razlikuju po jeziku, vjeri ili pak naciji – ne postoji u Subotici i za to postoji više razloga, stav je većine sudionika okruglog stola »Subotica u mimoilaženju: multikulturalne politike i interkulturalne perspektive«, koji je u organizaciji Centra građanskih vrijednosti održan prošlog četvrtka, 30. ožujka, u Židovskoj općini.

Ozračje devedesetih – podjele i nerazumijevanje

Po riječima donedavnog ravnatelja Gradske knjižnice Dragana Rokvića temeljni razlog za to je činjenica da se i nakon tri desetljeća mi nismo makli od devedesetih godina prošlog stoljeća:
»Većina ljudi iz devedesetih i dalje su akteri na javnoj sceni. Njihov vokabular i način izražavanja nije nimalo promijenjen, a mi, poput nekada na Agori ili Forumu za etničke odnose, već godinama izvrćemo iste teme: getoizaciju i zatvaranje u nacionalne okvire«.
S tim u vezi, on je rekao kako su i danas u javnom diskursu, baš kao i devedesetih, prisutni dominacija nacionalizma, pritisak na novinare, kriminalizacija društva, svakodnevno nasilje, uključujući i ono sa skupštinske govornice, »zagađenost javne sfere«... Stoga je i njegova poruka lokalnoj vlasti bila kratka i jasna: »želim vam svako dobro«.
Podsjećajući kako je nekoć nemali broj Subotičana govorio dva-tri jezika, tajnik Židovske općine Róbert Kovács istaknuo je da je jedan od ključnih problema interkulturalnosti međusobno nerazumijevanje, te dodao i što bi bio ključ rješenja:
»Barijere među nama mogu se srušiti jedino ukoliko razumijemo jedni druge. Trebamo govoriti jezik onoga Drugoga jer onda ne živimo jedni pokraj drugih nego živimo skupa«.
Po riječima etnologinje i antropologinje Viktorije Šimon Vuletić Subotica više nema, poput nekoć Kluba umjetnika, mjesta na kojima će se susretati ljudi različitih generacija, mjesta koja će nuditi urbane sadržaje ljudima različitih sfera zanimanja. Kako je navela, mi još nismo našli modele da od mladih ljudi »napravimo Subotičane«, jer svakoj političkoj stranci najviše odgovara da ljude podijeli.
»Najveći multikulturalizam danas je vidljiv na Buvljaku, gdje su ljudi prisiljeni raditi zajedno, a najmanje multikulturalizma ima u Gradskoj kući«, rekla je Viktorija Šimon Vuletić.
S druge strane, bivša urednica Hrvatske riječi, sociološkinja Jasminka Dulić istaknula je kako pojmovi multikulturalizma i interkulturalizma danas sve više postaju fraza, a da pri tomu nitko ne zna što oni znače. Ona je istaknula kako bi gradske vlasti trebale uvažiti činjenicu da je Subotica multietnička, multijezična i multivjerska sredina, kao i njezinu povijest suživota:
»U Subotici ima nekoliko nacionalnih vijeća koji bi po zakonu trebali voditi brigu ili sudjelovati u odlučivanju o kulturi, informiranju, obrazovanju i službenoj uporabi jezika. Ali, kada je riječ o interkulturalnim politikama, ne vidim način na koji će grad u budućnosti ostvarivati ova prava«.
Povjesničarka umjetnosti i bivša ravnateljica Suvremene galerije Subotica Nela Tonković istaknula je kako su, kada je riječ o interkulturalnosti i multikulturalnosti, svjesno isključene grupe »na koje nismo naviknuti«:
»Nitko nije spomenuo da Subotica ima mjesto gdje možemo sresti ljude s autizmom; za mene je interkulturalnost nešto što se ne tiče samo etničke pripadnosti i to je bolna točka našega grada. Isto se odnosi i na grupe koje su drugačije od onoga što je većinska ili dominantna kultura, grupe kao što je migrantska populacija«.
Ističući kako su sve nacionalne manjine gotovo u istoj situaciji, predsjednik Edukativnog centra Roma Stevan Nikolić rekao je kako se stupanj razvijenosti zajednice mjeri time koliko je ona u mogućnosti proslijediti poruku o vlastitim potrebama. On je također naveo kako inkluzija podrazumijeva promjene navika svih nas:
»Ukoliko je zajednica aktivna i ukoliko komunicira, ona može doći do zajedničkog rješenja i promjena. Ali, mi imamo i drugačiju situaciju: romska zajednica ima jako lošu prošlost iako je u međuvremenu dobila mogućnost da bude vidljiva u zajednici. Romi u Subotici su različite nacionalne i teritorijalne pripadnosti i mi danas imamo situaciju da smo uočili kako 124 osobe nema osobnu dokumentaciju. A živimo u XXI. stoljeću!«
Po riječima Zsófije Hulló, koja je govorila u ime mladih, jedan od većih problema ove populacije je međusobno nerazumijevanje, jer ne pokazuju zanimanje za učenje jezika Drugoga u svojoj sredini. Osim toga, ona je navela kako mladi u Subotici danas nemaju niti prostor gdje bi se okupljali:
»Bojim se da prostor neće ni biti potreban, jer su mnogi iz moje generacije već otišli odavde. Mi više nemamo vremena i, iako se često govori o problemima, ništa se ne radi da se to promijeni«.
Navodeći da Subotica, osim lokalne samouprave, ima dovoljno nevladinih organizacija, te formalnih i neformalnih grupa, Stanka Parać iz Agencije za lokalnu demokraciju rekla je kako građanin danas mora biti informiran i poznavati normativni okvir kog se pridržavaju svi donositelji odluka:
»Neiskorišteni potencijal je Savjet za međunacionalne odnose kao formalno tijelo koje bi trebalo biti u funkciji otvaranja prostora za javnu debatu i za ravnopravno sudjelovanje svih građana i na tome ubuduće treba inzistirati«.

Ksenofobi ili »šampioni tolerancije«?

Sociolog Branislav Filipović rekao je kako je interkulturalnost prije svega »pitanje duha«, ali i »vrhunska kategorija slobode«. S druge strane, kako je naveo, mi već godinama imamo »konstitutivno nasilje etnosa kao kategorije organizacije života«. Filipović se posebno osvrnuo na jedan aktualni problem koji je prisutan nekoliko godina:
»Ukoliko zaista postoji kultura tolerancije u Subotici, zanima me kako javnim govorom cirkulira nova kulturna figura imigranata koji je ‘prijetnja po Suboticu’, po ‘bijelo kršćanstvo’. Svi znamo da su određeni svećenici u ovom gradu prije nekoliko godina izjavili kako imigranti nisu poželjni, kako im treba pokazati put nazad. Jesmo li mi zaista tolerantno društvo?«
Najoptimističniji od svih sudionika svakako je bio predsjednik Njemačkog narodnog saveza, povjesničar Rudolf Weiss. Ističući kako je Subotica »šampion tolerancije«, on je rekao kako je u ovaj grad došao jer su ga »opčinili stanovnici i duh ovoga grada«, te da upravo (samo) u ovom gradu pripadnici deset nacionalnih manjina mogu praviti časopis (Mozaik) na sedam jezika.
»U međuvremenu je napravljen pomak. Danas imamo ministra koji potječe iz ovdašnje hrvatske zajednice, i tko bi to devedesetih uopće mogao i zamisliti. Ipak, slažem se s time da mladima nedostaje prostor gdje će se okupljati, gdje će slušati rock ili drugu glazbu i gdje će priređivati sadržaje kakve sami žele«, rekao je Weiss.
Konačno, gošća iz Centra za interkulturnu komunikaciju, Novosađanka Aleksandra Đurić-Bosnić rekla je kako Suboticu u odnosu na ranije godine danas vidi kao »grad razmimoilaženja«:
»Čini mi se da je Subotica u posljednjih desetak godina postala sasvim drugačija, ali to nije slučaj samo s njom. Bojim se da je to opća slika svih gradova u Vojvodini kao što se bojim da je za ovo vrijeme propuštena šansa za interkulturalnost, za reformu obrazovnog i transformaciju sustava kulture«, rekla je Đurić-Bosnić, dodajući kako se kod nas najviše pažnje poklanja »zaštiti većinske kulture«, a kada je riječ o različitim etničkim ili vjerskim zajednicama one se svjesno dovode u ponižavajući položaj tako što im se daju »komadići nekakvog utjecaja« koji ne vode do »suštinskih promjena u društvu«.
Okrugli stol održan je u okviru projekta »Ja u tuđim cipelama« koji portal Magločistač organizira u partnerstvu s Hrvatskim kulturno-prosvjetnim društvom Matija Gubec iz Tavankuta u sklopu programa Beogradske otvorene škole »Mladi i mediji za demokratski razvoj«, a uz potporu Kraljevine Švedske.
Z. R.