Arhiv tekstova
Szemző i Kujundžić (plemeniti)
Politika od 25. V. 1925. piše da je u Somboru otvorena Bolnica kralja Aleksandra i kraljice Marije, koja se poput labuda raširenih krila bijeli na jednoj prostranoj poljani. Člankopisac ne navodi iz kojih sredstava je financirana gradnja ovog modernog zdanja. Samo konstatira da je bolnicu podignula »Bačko-bodroška županija za uspomenu na dan vjenčanja kralja Aleksandra I. Karađorđevića i rumunjske princeze Marije Hohenzollern-Sigmaringen«. Jedan drugi visokotiražni prijestolnički list, Vreme (od 25. V. 1925.) piše da je novo zdanje, Dom Narodnog zdravlja, kako ga naziva, »podigao sam narod iz okolice Sombora u počast kraljevog vjenčanja«. Međutim, subotički tjednik Hrvatske novine od 30. V. 1925. piše drukčije: »Bolnica je osnovana iz ono 600 jutara zemlje što je u tu svrhu ostavila jedna bogata somborska porodica«. Zacijelo, Hrvatske novine su bliže istini, jer izdatke za podizanje suvremene bolnice sigurno nije mogao pokriti »svadbeni dar« skupljen »dragovoljnim prilozima« (?!) građana Sombora i područnih naselja. Tek gotovo jedno desetljeće kasnije prorežimski list Jugoslovenski dnevnik (od 9. VI. 1934.) donosi članak pod naslovom »Uskoro će početi radovi na podizanju bolnice iz legata somborskog spahije Stevana Szemzőa«. Čini se da je jedan dio ovih sredstava utrošen već prilikom gradnje bolnice 1923. – 1925.
Szemző
Ovo je bila jedna od najbogatijih obitelji u Somboru na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. O njezinim pripadnicima pisali su Stevan Vasiljević, Milan Stepanović i drugi. Somborski Szemzővi su se izvorno prezivali Aigler. Potjecali su iz Salzburga. U knjizi Mađarske plemenite obitelji (Magyar nemes családok) od Béle Kempelene piše da su doselili u Prigrevicu Sentivan još 1717. Stepanović pak piše da se prvi poznati predak Matija Aigler (1766. – 1812.), doselio u Prigrevicu kao mladić iz Salzburga i oženio Katarinu Adám, iz kojega je braka rođen otac somborskog dobrotvora Stevana, Ivan. Ivan Aigler je negdje poslije rođenja svog sina Stevana (24. I. 1840.) pomađario prezime u Szemző. Dana 10. II. 1842. dobio je plemstvo i pridjevak od Kamjonke (mjesto u Slovačkoj). Obitelj se 1840-ih preselila u Sombor. Stevan je 1873. oženio 1. II. 1873. Tereziju, kći Augustina pl. Kujundžića i Etelke Dévay.
Par nije imao djece. Stevan je umro 1915., a oporukom je svoju pokretnu i nepokretnu imovinu zavještao gradu. Uvjet je bio da grad iskoristi sredstva za gradnju suvremene bolnice. Rok za provođenje oporuke bio je pet godina po smrti bračnih drugova. Ukoliko grad ne bi ispunio taj uvjet, imovina bi pripala Mađarskoj akademiji znanosti. Terezija je umrla 1930. u Grazu. Gradsko vijeće Sombora je »u posljednjem trenutku«, 1934. donijelo odluku o realizaciji oporuke i prodalo zemljišni fond zaostavštine po povoljnoj cijeni. Od ovih sredstava sagrađena je zgrada današnjeg internog odjela unutar već postojećeg bolničkog kompleksa.
Plemeniti Kujundžići
Člankopisac Jugoslovenskog dnevnika piše da je Terezija dolazila iz »ugledne bunjevačke obitelji Kujundžića«, te da je Stevan »održao prisne veze s Bunjevcima preko ove ženidbe, pa i sa Srbima«. Genealogija pokazuje da je Terezija bila druga generacija asimiliranih Bunjevaca. Rođena je 2. VIII. 1850. u Baji. Njen otac Augustin vjenčao je njenu mater Etelku Dévay u Somboru 7. IX. 1846. Kumovi na vjenčanju su bili Mate Rudić i Miklós Bezerédy, županijski činovnici. Terezin paternalni djed Josip Kujundžić je vjerojatno bio subotičkog podrijetla i sigurno jedan od prvih učenih glava u svojoj obitelji. Postao je redovni bilježnik povlaštenog trgovišta Baje. Dana 16. V. 1809. u Baji vjenčao je njenu baku Elizabetu, kćerku Josipa i Ane Bischoff. Umro je 4. VII. 1838. u 59. godini života. Prije toga je 30. IV. 1835. dobio plemstvo s pridjevkom »od Lemeša«. Jedan od poznatijih predstavnika lemeških Kujundžića bio je Josipov istoimeni sin (1827. – 1896.). U jesen 1848. stupio je kao dragovoljac u 34. somborsku bojnu. Uznapredovao je u poručnika (17. I. 1849.) i natporučnika (10. VIII. 1849.)
