Arhiv tekstova

U radu je spas

Priče, legende, mitovi, sage su u suštini sastavni dio čovjeka, zapravo sviju nas, i oni tvore nematerijalni dio živih ljudi, tzv. čovjekovu dušu, koja je po nekima besmrtna ili vječita. Naravno, drugi dio svih nas je materijalni dio: mišići, kosti, krv itd., koji se poslije smrti sahranjuju u grob ili se uništavaju, najčešće spaljivanjem, zatim ostatke pepela spreme u specijalnu posudu nazvanu urna i to se sahranjuje ili naprosto pepeo se posipa u vodu neke rijeke ili mora. Jedan od najpoznatijih mitova je nazvan »stvaralački mit«, tj. podrijetlo nas ljudi. Najrasprostraniji mitovi raznih kultura govore o tome da je čovjeka stvorio vrhovni Bog, npr. Marduk u međuriječnoj mezopotamskoj kulturi ili jedini Bog u kršćanskoj kulturi koji je naš svijet stvarao šest dana. Šestoga dana je stvorio čovjeka (muškarca Adama), a sedmi dan se odmarao od takvog teškog rada. Po klasičnim materijalističkim teorijama rad je stvorio čovjeka. Evolucionistička teorija, kao što je darvinizam, smatra da je rad stvorio čovjeka koji je nastao od jedne vrste životinja »čovjekolikih majmuna«, prije svega svjesno upotrebljavanjem oruđa (sredstva za rad). Ovaj trenutak početka upotrebe oruđa, u ovom slučaju jedna butna kost, sjajno je prikazao redatelj Stanley Kubrick u znanstvenofantastičnom filmu Odiseja u svemiru 2001., kada je na sugestivnu muziku Richarda Strausa (iz simfonijske poeme Tako je govorio Zaratustra) majmun-pračovjek shvatio da tom košću može razbiti druge kosti, kasnije i svoje protivnike. Istina, do te spoznaje nije došao samostalno nego dodirivanjem jedne ploče koja je iz svemira aterirala pored njega i ostalih članova čopora. Ovo se uklapa u teoriju da je čovjeka, čovječanstvo i današnju civilizaciju stvorila jedna razvijena izvanzemaljska civilizacija (zapravo oni su »bogovi-stvoritelji«).

Praznik rada

U doba socrealizma 1. svibanj se slavio kao Praznik rada, tj. radnih ljudi. U radne ljude ubrajani su poljodjelci (seljaci) i radnici u tvornicama, specijalizirani radnici (zanatlije) su prešutno pripadali ovom sloju radnika, čak se spominjala i »poštena inteligencija« koji su vršili za potrebe zajednice »nefizičke radnje« kao što su bili učitelji, inženjeri, službenici raznih upravnih institucija, ali njihov nefizički rad se smatrao manje vrijednim. Ispričat ću vam jednu dogodovštinu iz moje prakse, kada sam kao šef gradilišta vršio nadzor nad radnicima koji su trebali betonirati jedan važan dio stambene zgrade koju smo gradili na gradilištu Prozivka. Betonirci, najmanje kvalificirani radnici, među njima je bilo tada (sedamdesetih godina prošlog vijeka) i nepismenih, čekali su da spravljeni beton stigne iz naše tvornice betona. To sam radio i ja, kada mi je jedan radnik oslonjen na lopatu ironično dobacio: »Lako je šefovima, oni ne rade ništa«. Ja sam mu prišao i rekao: »Daj mi tu lopatu«. Iznenađen, pružio mi je lopatu, a ja sam se poput njega naslonio na nju i kazao: »Sada idi u ured i telefoniraj u Betonjerku da požurkuješ beton, usput pozovi armirački pogon kada će poslati armaturu...«. On me je zbunjeno prekinuo: »Šefe, pa ja to ne umijem«. Odgovorio sam: »Vidiš, u tome je razlika. Ja umijem upotrijebiti lopatu, a ti ne možeš vršiti moje poslove«. Kasnije, kao direktor molersko-farbarske firme susreo sam se sa sličnim razmišljanjem. Često sam prijateljima govorio da kod mene rade 25 molera  i »pedeset pametnjakovića« koji svi znaju kako treba upravljati i voditi jednu firmu. Kada sam im predložio da privatiziramo firmu, nisu prihvatili jer nisu htjeli imati nikakve odgovornosti. Željeli su sa što manje rada što veće plaće. 

Budućnost rada

Evidentno je i statistički dokazano da danas »klasični radnici« (poljoprivreda i tvornice) čine manji dio zaposlenih. Većina ljudi radi u tercijalnim (usluge, upravljanje) i kvartijalnim (znanost, istraživanje) sektorima. Automatizacija ili robotiziranje zauzima sve veći segment proizvodnje. Postoje već npr. tvornice automobila u kojima se raznim robotima proizvode automobili, a cijeli proces proizvodnje nazire nekoliko stručnih ljudi. Govorni automati su sve više rasprostranjeni. Primjerice, ako želim uplatiti unaprijed (»pripejd«) određeni iznos za upotrebu mobitela, javit će mi se govorni automat koji će izvršiti sve poslove. Ako pozovem općinu radi dobijanja određene informacije, opet mi se javlja govorni automat itd. Vlasnik »Ružičaste TV« najavljulje skoru upotrebu robota humanoidnog izgleda koji će zamijeniti klasične voditeljice živih programa. Pitam se koja je budućnost fizičkog rada? Postat će samo potrebna rekreacija? Želim svima koji rade (i »rade«) ugodan i lak posao (lako je nama umirovljenicima).