Arhiv tekstova

Rad kad mu vrijeme nije

Tema rada i njegove suprotnosti često su, napose u bivšim socijalističkim državama, bile izvor s kog su svoju inspiraciju napajali brojni umjetnici. U njegovu slavu (Da nam živi, živi rad) pjevali su već i pionirski zborovi dok je u pozadini iza njih bio crtež znojnog, mišićavog, ali zato nasmiješenog radnika, naravno sa svojom drugaricom istog emotivnog stanja, a neupitni heroj rada, udarnik Alija Sirotanović s braonske je hiljadarke svojedobno sve podsjećao kako se do nje(ga) dolazi mukotrpnim radom. Kasnije, kada su ideološki okovi malo olabavili, u Mađarskoj su se pojavili Gusztáv sa svojim mračnim i strašnim direktorom Impexa, koji ga je u nastupima bijesa verbalno pretvarao u magarca, konja, vola i slična umiljata stvorenja, dok je rock grupa Beatrice koncem šezdesetih skladala Nyolc óra munka, nyolc óra pihenés, nyolc óra szórakozás (Osam sati rada, osam sati odmora, osam sati zabave) koji je odmah postala »birtijska himna« i koji se slušao i u slastičarnama. Kod nas je, nakon festivala Omladina, početkom osamdesetih preko noći hit postao 1. maj (aprilske teze udruženog rada) Čakovčanina Miljenka Šercera, a nešto kasnije i Idoli su na sličan način skladali Maljčike, koje su plamene zore budile iz sna. Svima njima zajednička je bila sprdnja na temu kulta rada, i to kroz prizmu položaja radnika.
San o kapitalizmu, i brže no što su sanjali, obistinio se i u Mađarskoj i kod nas, i u ostalim državama bivšeg »Istočnog lagera«, a buđenje je, u što se do danas mnogi mogu uvjeriti, bilo i više nego bolno: kult rada zamijenjen je ideologijom »Tri M«: menadžmenta, marketinga i mobinga, a novi gazde ne samo da ne ostavljaju prostora za slikanje i pjesmu nego se iste ideje o uvjetima rada u tvornici čuvaju kao najstroža vojna tajna. Posljedice kršenja pravila o čuvanju »tvorničke tajne« znaju svi koji potpišu ugovor o radu, ali to još i nije najgore. Tu su, kao što znamo, brojna kršenja istih pravila od strane poslodavaca kroz neisplatu, kašnjenje ili mizernu isplatu plaća, uvjeti i sigurnost na radu, ukidanje ili značajno skraćenje godišnjih odmora, neplanirani »rad kad mu vrijeme nije« i... nastavite sami.
Jedan od oblika ponižavanja »radničke klase« svakako je i rad nedjeljom ili na državni praznik. Ne tako davno na tu temu vrijedila je posprdna izreka da nedjeljom rade samo prijateljice noći, novinari i policija, a »dolaskom kapitalizma« ovoj grupi djelatnika pridružili su se i zaposleni u trgovinama. U Hrvatskoj se na ovu temu već dvadesetak godina bave sami zaposleni, sindikati, poslodavci i sve garniture vlade, tražeći solomonsko rješenje u kom trgovci neće morati raditi, a kupci će u isto vrijeme moći kupovati. Za sada u tome ne uspijevaju, čak niti u kompromisnim prijedlozima budućeg zakona, jer se jedna strana uvijek osjeća oštećena.
Kod nas, fala Bogu, takvih problema nema: sindikatima ova tema, na radost poslodavaca, ne pada ni na pamet, a zaposleni u trgovinama – svjesni da im je u ovom lancu uloga svedena na lako zamjenjivu kariku – poslušno hrle na svoja radna mjesta kako bi uz smješak Prvoga maja u dva poslijepodne upitali nekog zalutalog kupca na kasi »nemate sitno«? Pojedini lokalni mediji – kao da iza blagdana ili praznika slijedi sam Potop – uz navođenje dežurstava u ljekarnama ili pak voznom redu gradskog prometa uredno navode i radno vrijeme trgovačkih lanaca, uključujući i one koji su se smilovali na svoje podređene, dopustivši im da se za Praznik rada (može i za nedjelju ili bilo koji drugi blagdan ili praznik) – odmore. O malim trgovinama, onim prigradskim, najbolje će svjedočiti kvartovna klijentela koja u njih svraća.
Stane li se malo u ovoj masovnoj žurbi i razmisli o sveopćoj dehumanizaciji ljudskog roda samo od sebe će iskrsnuti pitanje koliko fanatični vjernik kapitala moraš biti da kao poslodavac tjeraš svoje zaposlene na rad dok sâm od njihovog posla uživaš u nekom hotelu na iste te blagdane i praznike? Ili: koliki je stupanj licemjerstva potreban da se kao vođa sindikata ne boriš za prava onih od čije članarine u isto vrijeme lješkariš uz roštilj i pivo? Pa onda: kako sam obavljaš posao ministra rada i zapošljavanja ako u tom sektoru vlada džungla koju ti na pamet ne pada raskrčiti ju, jer ćeš time na vidjelo iznijeti svu Sodomu i Gomoru u svijetu kapitala kom i sam ugađaš i služiš mu?
Pitanja za zaposlene u trgovačkim lancima nema(m). Njima je dovoljan strah da će, ne budu li bili dobri, već u nedjelju umjesto njih za kasu doći programirani bubuš u vidu robota iz najnovije serije umjetne inteligencije. Naravno, »Made in«: PRC.
Z. R.