Arhiv tekstova
Kada je čovjek ćelav?
Za naslov sam namjerno odabrao ovaj antičko-grčki paradoks na koji je odgovor: »Čovjek je ćelav kada izgubi posljednju vlas kose, jer je dotle (bar formalno) imao kosu«. Poslije dva skoro istovremena masovna ubojstva izvršena prošlog tjedna, meni je prvo palo na um da je naša domovina Srbija postala »ćelava«, da su sada svi problemi države dramatično i drastično ogoljeni. Nitko ne postaje ćelav preko noći, gubitak kose je jedan dugotrajniji proces, kao što i današnja situacija u našoj zemlji nije nastala jučer. O tom procesu želim govoriti u nastavku kolumne.
Osnovno pitanje u ovakvim situacijama je traženje »uzroka, krivaca i njihovo kažnjavanje« kao i što će država uraditi. Mišljenja raznih stručnjaka i »stručnjaka« su vrlo šarolika (od uvođenja izvanrednog stanja do ostavke vodećih političara). Mene je najviše interesiralo obraćanje javnosti prvog čovjeka države, predsjednika i što će Vlada poduzeti. Pažljivo sam slušao, hvatao bilješke, kada se predsjednik države nekoliko puta obraćao javnosti. Gledao sam ga i 8. svibnja na »Sretnoj« televiziji kada je bio gost i u razgovoru je komentirao »prosvjed protiv nasilja« kojega je istoga dana održala nekakva »udružena oporba«. Sam naziv ove manifestacije je bio proturječan, jer na žalost tijekom niza godina upravo su neki oporbeni političari pozivali na nasilje prijeteći da će vodeći političari (i sam Predsjednik) »visiti na Terazijama« ili »završiti u nekoj rupi kao nekadašnji predsjednik Iraka«. Na žalost, rješavanje političkih problema ili političkih sukoba agresijom, najčešće ubojstvom, ima prilično dugu tradiciju u srpskom društvu; vuče korijene još iz doba kada je vladalo Tursko carstvo. Prvo takvo ubojstvo iz političkih razloga bilo je likvidiranje sjekirom; vođe (vožda) Prvog srpskog ustanka Crnog Đorđa (1817.). Naručitelj je bio »zbog državnih razloga« njegov kum, kasniji prvi knjaz (polu)vazalne Srbije. Slično se dogodilo krajem prošlog stoljeća kada je nakon »događanja naroda« Novi Vožd (ili njegova supruga) naredio ubojstvo kuma, koji je završio poliven vapnom u jednoj rupi na Fruškoj gori. U ovom mileniju, točnije 12. ožujka 2003., (snimljeno i kamerom) ubijen je tadašnji premijer Vlade. Nalogodavci još nisu identificirani. Namjerno sam niz raznih ovakvih ubojstava skratio, i nisam ispisivao imena jer ne želim pisati povijest političko motiviranih ubojstva nego želim skrenuti pažnju na postojanje »tradicije« rješavanja različitih problema agresijom, ubojstvom. Imam osjećaj da je u ubojstvima vodećih ličnosti Srbija ۛ»bolja« od SAD-a. Citirat ću jednog nagrađenog srpskog pisca i kolumnista: »Svidelo se vama ili ne, rešavanje svih sporova i nesuglasica isključivo nasilnim putem u Srbiji je tradicija«. Radi se o općoj kulturi koja se čak i njeguje, npr. na nogometnim stadionima neprimjerenim skandiranjem tzv. navijača.
Zbogom oružju?
Po riječima Predsjednika slični smo SAD-u (gdje se odigrava 31% masovnih ubojstava u svijetu) po broju oružja koje posjeduju naši građani legalno ili ilegalno, po njegovom kazivanju ta brojka je zastrašujuća: 760.000 komada. Osnovni cilj je da se ovaj broj smanji na 300.000. Ovo je »tekovina« ratnih djelovanja na tlu bivše SFRJ u kojima je sudjelovao i nemali broj sadašnjih građana Srbije. Vjerujem da je većina odnijela kući neki »suvenir«, »podsjetnik na ratničke dane«. U određenim dijelovima zemlje postoji i običaj zvan šenlučenje kada se puca u svadbama, za Novu godinu itd. U našem gradu u novije vrijeme je to isto postalo običaj. Unutarnji organi: policija, žandamerija izvršit će kontrolu svakog tko legalno posjeduje oružje. Pitam se što će privatnoj osobi oružje? Kod nas je situacija paradoksalna, jer ako netko upadne naoružan u moj stan, ja nemam pravo upotrijebiti svoje oružje, a ne bih ni stigao; jer ako po pravilima držim oružje (npr. u sefu) i odvojeno municiju, nemam ga vremena sklopiti.
Nova reforma obrazovanja?
Neki komentatori za događaje krive naš školski sustav. To je potvrdio i ministar prosvjete i obrazovanja, koji je podnio neopozivu ostavku. Neki pak govore da se nastavnici ne bave dovoljno s djecom, drugi pak misle da učenici imaju suviše prava, a skoro nikakve obaveze. Opet, drugi se tuže na roditelje koji dolaze u škole i vrše pritisak na nastavnika zbog većih ocjena. Moje mišljenje (pošto sam i sam radio u obrazovanju) je da je profesija nastavnika izgubila svoj nekadašnji značaj. Građenje autocesti, brzih pruga je važno za razvoj države ali toliko je važno, ako ne i važnije, odgoj i obrazovanje budućih generacija. To je najveći izazov za sadašnje generacije političara, školski redari i policajci u toj priči su manje važni! Devastirana profesija učitelja i nastavnika treba postati ponovo važna i u to isto treba uložiti novčana sredstva države.
