Arhiv tekstova

Kuzmić

Kada se otvore najstarije somborske matične knjige iz prve polovice 18. st., mogu se vidjeti imena ovih franjevaca, koji su vodili evidenciju o krštenima, vjenčanima i umrlima: Mihajlo iz Slavonskog Broda, Petar iz Slobodnice, Ambrozije iz Osijeka, Josip iz Cernika, Marijan iz Banjaluke, Jeronim iz Baćina, Blaško iz Vukovara, Mihajlo iz Nimaca (Nimčanina) itd. Franjevca Mihajla iz Nimaca Milan Stepanović čita kao Nimčevića, a Milenko Beljanski kao Nimčanina. Ispravno je drugo čitanje, jer se iz zapisa jasno vidi: katkad Nimčanin (Nimcsanin), katkad a Nimczi (iz Nimaca). Naravno, nije isključeno da je prezime Nimčević doista izvedeno od slavonskog toponima Nijemci (ranije Nimci), koje se nalazi u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Kod Nijemaca/Nimaca se u vrijeme oslobođenja Slavonije 1691. dogodila bitka u kojoj su sudjelovali Subotičani, među kojima stričevi i otac Stipana Vojnića, rodonačelnika plemenitog ogranka Vojnića. Stipan je o toj bitci ostavio jedan šturi zapis: »Kad su ih u Nimci Turci razbili, onda su bili stric Jokan, stric Nikola i moj otac«.

Dinamične veze

Glede ostalih mjesta, odakle su dolazili somborski franjevci, vrijedi reći sljedeće: Slobodnica pripada općini Sibinj (Brodsko-posavska županija), Baćin pak općini Hrvatska Dubica (Sisačko-moslovačka županija), a Cernik je sjedište istoimene općine u Brodsko-posavskoj županiji. S Cernikom su njegovali veze somborski Markovići. Primjerice, dana 12. II. 1738. predstojnik i administrator cerničkog samostana Josip krstio je u Somboru (!) Stjepana Gašpara Melhiora Baltazara, sina Marka Markovića i njegove supruge Ane Marije Deanović. Marko Marković bio je sin somborskog kapetana Matije i unuk Duje, predvodnika »katoličkih Raca« 1687. Po razvojačenju Potisko-pomoriške vojne granice, Marko je kupio imanje Cernik (oko 1753.) i tako zasnovao cernički ogranak Markovića.

Vezivno tkivo

Imajući u vidu gore predočeno podrijetlo somborskih duhovnih pastira, može se s puno osnova pretpostaviti da je i njegova pastva izvorno bila s istog prostora. Bilo kako mu drago, veze između Bačke (naročito zapadnog dijela) i Slavonije mogu se pratiti i u kasnijem razdoblju. Brojni slučajevi svjedoče o tome. Najžilavije vezivno tkivo između Bačke i Slavonije činili su Šokci. Oni čak ni u vrijeme najvećih asimilacijskih pritisaka u Bačkoj nisu raskinuli sa Slavonijom. Slavonija za njih nije bila samo prilika za dodatnu zaradu nego i sveto mjesto. Realno gledano, bački Šokci su prirodni nastavak svojih slavonskih srodnika. Na to ukazuju identični govor, običaji, nošnja i drugi elementi nematerijalne baštine. Osim toga, iz Slavonije vuku podrijetlo neke plemićke obitelji iz Sombora i okolice. Primjera radi Ambrozovići, koji su iznjedrili čuvenog rodoljuba i sakupljača narodne baštine Ivana, imaju veze s Požegom, a jedan dio lemeških Mandića (tj. rod, čiji pripadnici su dobili plemstvo još 1688.) s Viroviticom. Somborska obitelj Kuzmić se također uklapa u sliku složenih, dinamičnih, ali i slabo rasvijetljenih slavonsko-bačkih veza u prošlosti. Njen najbolji predstavnik je učitelj Ljudevit Kuzmić (1852. – 1893.)

Genealogija

Roditelji Ljudevita Kuzmića su Vendelin (zabilježen i kao Volfgangus) i Terezija Lukačević. Vjenčali su se u Somboru 25. XII. 1830. Vendelin je upisan kao opifex (zanatlija), a Terezija kao filia opificis (kći zanatlije). Vjerojatno ovaj status objašnjava kako se Ljudevit mogao školovati za učitelja. Ljudevit je imao brata Josipa (kršten kao Josip Ilija Gejza 4. VII. 1844.), koji je kasnije postao župnik u Harkanovcima, te sestru Antoniju (krštenu 10. V. 1849. kao Antonija Jelena), koja se udala za krojača Istvána Vargu iz Doroslova (9. IV. 1871.). Dakle, bila je to možda jedna tipična obitelj srednjoimovinskog staleža. Kuzmić je jedan od rijetkih svjetovnih intelektualaca koji se odazvao rodoljubivom pozivu nastavljača preporoditeljskog djela Ivana Antunovića. Priredio je Zomborski pravi bunjevačko-šokački kalendar sa slikami za prostu 1882. Stepanović zamjećuje da Kuzmićev kalendar »svojom sadržinom nije iskazivao nikakvu zavičajnu, pa ni nacionalnu posebnost«. Međutim, jedna od posebnosti Kalendara jest upravo u njegovoj hrvatskoj ikavici.