Arhiv tekstova

Tri mosta i dvadeset minuta II. dio

Kako objašnjavaju na službenim stranicama Vogalonge, riječ je o nenatjecateljskom događaju, proslavi za sve veslače. Dodala bih i za sve ljubitelje prirode jer je nastao iz pobune protiv posljedica koje čovjek ostavlja na prirodu, a u ovom slučaju na Veneciju. Vogalonga je mirni prosvjed protiv štete od valova koju uzrokuju motorni čamci i degeneracije lagune, koji okuplja Mlečane i entuzijaste iz cijeloga svijeta.
Ove godine održana je 47. Vogalonga, koja je okupila preko sedam tisuća veslača iz svih dijelova svijeta i na svim mogućim plovilima. Neke nisam mogla ni zamisliti. Na početku svog oduševljenja rekla sam da želim probati to i to, a na kraju sam zaključila da još uvijek nisam svašta probala i da me čeka još puno zaveslaja. No, krenimo ispočetka, zapravo od dijela gdje smo stali u prošlom broju.

Neplanirano zagrijevanje

Start je bio zakazan za nedjelju. Ranije smo išli spavati, a još ranije ustajali, jer smo morali na vrijeme stići na start, u bazen ispred Markove crkve. Dakle, morali smo prvo autobusom doći do centra Venecije, zatim pješačiti do brodova, pa veslati do starta.
Naš autobus nas je dovezao do centra, glavnog kolodvora i ostavio nas na Rimskom trgu. Odatle smo morali doći do brodova. Ipak, nas par je htjelo iskoristiti priliku da još jednom ode na WC, jer nas je čekalo četiri sata veslanja. Računali smo da ostatak naše ekipe neće puno odmaći. Međutim, kad smo izašli, nikoga nije bilo na vidiku. Vođeni krivim zaključkom krenuli smo krivim putem. I već smo prešli ona famozna tri mosta. Vrijeme je brzo prošlo i morali smo trčati. I ne znajući kamo. Neki kažu jedno, drugi drugo. Samo sam razmišljala kada će me izdati koljeno i hoću li uspjeti do broda. Nosila sam japanke i sve je to otežavalo situaciju. Malo smo trčkarali okolo i u jednom momentu ugledali isto mjesto gdje je bio WC i gdje nas je autobus ostavio. Tada se javio naš kapetan i ubrzo stigao po nas. Trebale su nam dvije minute da stignemo do lokacije. Dobro zagrijani.
Samo doveslati do starta bio je doživljaj. Venecijanski kanali bili su puni raznih plovila, a u zraku se osjećao duh karnevala. Svi nasmijani, dotjerani, a mnogi i maskirani. Naravno, tu su i poruke podrške Veneciji, ali i one upućene motornim čamcima. Lijepo je biti dio ovako mirnog prosvjeda.

Gogalonga

Moji prijatelji ponekad, zbog mojih brojnih aktivnosti, ne mogu pratiti kamo idem i kamo putujem. Tako je jedan moj zbunjeni prijatelj pitao kada idem na Gogalongu. Ta izvedena riječ iz mog nadimka i imena Vogalonga bila je toliko slatka da su mi čak napravili i majicu s tim natpisom. A koliko su je voljeli svi moji mađarski prijatelji svjedoči i činjenica da smo tih dana svi u šetnji i veslanju uzvikivali Gogalonga.
Malo smo zakasnili na start, ali kako je bilo puno plovila nismo ni primijetili. Čarolija je počela. Obilazili smo mnoge, a mnogi su obilazili nas, uz obavezan pozdrav i dovikivanje. Posebno mi je bilo drago susresti neretvansku lađu iz Opuzena i pozdraviti ih. Nisam dobila isti entuzijastičan pozdrav, ali moram uzeti u obzir da nemaju svi isti entuzijazam kao ja.
Vrijeme je brzo letjelo, brže nije moglo. Bojala sam se da ću bez puno treninga teško izgurati 30 kilometara, ali sve je prošlo bez problema. Na pola puta imali smo pauzu na prekrasnom šarenom otoku Burano. Okrijepili smo se i nastavili prema Muranu. Još mi je u sjećanju prolazak kroz otok. Prolaznici, turisti i domaći, svi mašu, viču, smiju se i pozdravljaju.
Ponosna sam na sebe što sam se, iako nikoga nisam poznavala, i iako nitko od mojih nije putovao sa mnom, odvažila na ovakvo iskustvo. Da je lako, svi bi to radili. Ali svi izazovi i sve što ne ide kako smo planirali, tjeraju nas da rastemo, kako za druge tako i za sebe. 
Već tražim nešto novo, slično ili potpuno drugačije.
Gorana Koporan