Arhiv tekstova
Grijeh i spasenje
Božja briga za čovjeka mnogo je veća nego što čovjek sam o sebi zna i može brinuti. Ljudi brinu za prolazno, za ono što baštine na ovome svijetu, a Bog se brine za ljudsku vječnost. Zato je često ljudima teško prihvatiti Božju volju, zato se često Božji planovi razilaze s ljudskim. Čovjekova ograničenost tijelom i svijetom sputava ga u shvaćanju i prihvaćanju savršenog Božjeg nauma koji postoji za svakoga od nas. Ipak, vjernik koji traži Boga u ovome svijetu, koji mu želi služiti i dospjeti u Božje kraljevstvo na nebesima, koliko god da ne razumije Božju volju, koliko god se ono što Bog traži razlikuje od onoga što bi on želio, prihvaća Boga, jer mu vjeruje.
Slobodan izbor
Čovjekovo negodovanje pred Božjim planom i grčevito vezivanje za ovaj svijet potječe od ljudskog pada u grijeh. Adam je još na početku vremena okrenuo leđa Bogu, nasjeo na grešne ponude đavla i sagriješio. Adamovim neposluhom grijeh je ušao u ovaj svijet, ljudska narav je postala slaba i sklona grijehu. A grijehom se čovjek udaljava od Boga. Što je udaljeniji, teže prihvaća Božju ponudu vječnosti, važnije su mu ponude svijeta i udobnost ovozemaljskog života, a sve manje razumije da će tako izgubiti vječnost. Zapravo, o vječnosti ne misli, jer ga grijeh ograničava na ovozemaljsko.
Ali, Pavao nas podsjeća: »Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu« (Rim 5,15). Grijeh čovjeka vodi u vječnu smrt, ali spasenje nam je zavrijeđeno po smrti Božjega Sina, po kojoj se spašavamo za život vječni. Božji Sin iz ljubavi prema čovjeku prihvaća bijedu ljudskoga postojanja, približava se čovjeku na najsavršeniji način i na kraju prihvaća muku i smrt radi spasenja grješnika. Božje milosrđe je neizmjerno. On ne procjenjuje čovjeka po njegovom grijehu nego svakom jednako nudi spasenje. To spasenje nije nametnuto, kao što nam ni grijeh nije nametnut. U svojoj slobodi biramo hoćemo li stati na stranu spasenja ili stranu grijeha. Bog nas u svojoj milosti strpljivo čeka.
Teorija nije dovoljna
Da je Krist za nas grješnike umro i tako nam otvorio vrata Raja znamo. No, to znanje ne smije ostati tek u teoriji. Ono nas mora potaknuti na akciju. Vjernik se ne može biti ako se ne djeluje. Teorije Bogu nisu važne. Suvremeni vjernik sve više je vjernik teorije, ali ne i prakse. Poznaje vjerske istine, zna vrijednost Kristove smrti i posljedice Adamova pada u grijeh. No, tako pasivan, ograničen na teoriju, ostaje pod utjecajem Adamovog pada, a sve je udaljeniji od zavrijeđenog spasenja. Iako mu se možda čini da tom pasivnošću ide po srednjem putu između grijeha i spasenja, iako mu se to čini najkomfornije i najjednostavnije, srednji put ne postoji. Ako se jasno ne svrsta na stranu spasenje, čovjek ostaje na strani grijeha.
Božja riječ neprestano nas poziva da se prenemo iz pospanosti, da se odvažimo djelovati kao vjernici, da se počnemo boriti protiv grijeha i konačno kažemo »Da« vječnosti, koja je za nas plaćena previsokom cijenom Kristove krvi. Ta će nas aktivnost koštati brojnih lagodnosti, koštat će nas mnogih navika. Ali, zar je išta vrjednije od spasenja? Zar Kristova ljubav zavrjeđuje odbijanje zbog prolaznih stvari koje nudi ovaj svijet? Vrijeme je da vjernik konačno shvati koja je vrijednost Kristove žrtve, te da se grijeh ne može pobijediti, ako se borba ne započne.
