Arhiv tekstova

Opasnosti paralelnih života

Ako samo malo bolje razmisli, čovjek će vjerojatno doći do zaključka da mu se cijeli život odvija paralelno s postojanjem drugih »svjetova«. Njihovo razmjerno rijetko križanje donosi nova iskustva, koja po svojoj naravi mogu biti različita, nerijetko i fatalna. Sjetite se samo skupine posade Titana koja je nedavno izbrisana iz knjige živih: u želji da vide olupinu Titanica uputili su se u paralelni život dubina oceana čiju je narav svjesno ignorirala i to najskuplje platila – životom. U običnom govoru takva avantura – svojstvena najčešće tzv. ekstremnim sportašima – naziva se »izazivanje sudbine«. Ali, to je prije svega subjektivna stvar, svojstvena čovjeku još od »pronalaska« vatre do današnjih dana, koja je nerijetko donosila epohalan napredak, ali i glupu smrt.
Paralelni životi, međutim, postoje svuda oko nas: dok mi u svom domu nešto obavljamo, naš susjed spava, a onaj malo dalji tuče ženu. I sve se to odvija u miru Božjem, skladno i harmonično: nitko nikoga ne ometa u svojim aktivnostima i mirna Bačka. Na kolektivnoj razini, recimo, uz miran i ni po čemu neobičan život stanovnika Makove sedmice na samo dva-tri kilometra od njih u šumama pograničnog pojasa odvija se mnogo dinamičniji i rizičniji oblik života. Ta dva oblika kolektivnih života, već dulje vrijeme potvrđuje to praksa, toliko su blizu da se s vremena na vrijeme također križaju, prijeteći većim tragedijama od onih koje su se do sada dogodile.
»Neugodno je kada sjedite u bašti i pijete kavu, a onda vam zazviždi metak iznad glave«, opisuje vlastitu novu situaciju jedan stanovnik Makove sedmice (Nova, 27. lipnja, str. 8) kao da je riječ o vesternu u kom se u salunu na sve strane puca, a Doc Holliday za stolom mirno igra poker.
Zaustavimo se kod ovoga kadra i umjesto filozofije o paralelnim životima razmotrimo objektivne, ili bolje rečeno: nama dostupne činjenice. Činjenica je, recimo, da se puškaranje između sukobljenih strana migrantskih grupa u šumama oko Makove sedmice odvija već više od godinu dana, a da pravoga rezultata nema. Običan čovjek, a posebno stanovnik Makove sedmice, brinući za vlastitu sigurnost s pravom postavlja pitanje ima li država kontrolu nad svojim teritorijem ili jedan njegov dio služi za međusobno razračunavanje, ranjavanje i ubijanje sukobljenih krijumčarskih grupa za koje mještani tvrde da su iz Maroka i Afganistana? Stanovnici Makove sedmice već odavno se pitaju – a ta su pitanja više puta postavljali i javno na instant sastancima s predstavnicima državnih tijela – kako je uopće moguće da netko s juga države dođe naoružan na njezin krajnji sjever, a da to nitko ne primijeti? Jedno od pitanja je svakako i ono koje se tiče taksista koji iz drugih gradova dovoze migrante u šume oko Tavankuta, Mirgeša, Kelebije, Makove sedmice, Radanovca itd., a da se to odvija bez kontrole kao i svaka druga vožnja između »davatelja usluge« onome kome se iz nekog razloga negdje jako žuri?
Iza ovih najčešće postavljanih pitanja kriju se, međutim, mnogo krupnija, a koja se tiču ovih dana toliko spominjanog ministra unutarnjih poslova Bratislava Gašića i nešto manje prozivanog direktora BIA-e Aleksandra Vulina. Javnost je, recimo – i to promptno – na skandalozan način bila upoznata s punim imenom i prezimenom maloljetnog serijskog ubojice (!) u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar u Beogradu, uz još skandaloznije mahanje papirom s imenima njegovih potencijalnih žrtava, ali za više od godinu dana ta ista javnost pojma nema tko su vođe naoružanih migrantsih grupa koje haraju na obodima Subotice. Ista ta javnost – zahvaljujući šutnji MUP-a i tužiteljstva – pojma nema o detaljima ilegalnog dolaska do oružja (i to u eri državne akcije predaje oružja!) i tko im to omogućuje? Naravno, duboka je tajna odvija li se to kao dio organiziranog i veoma unosnog posla trgovine ljudima i jesu li u njemu samo migrantske skupine ili je riječ o mnogo široj mreži ljudi u koju su uključeni i oni koji bi se protiv toga morali boriti? Ovo posebno stoga, jer policija svako malo izlazi s podacima kako je prekinula lanac trgovine drogom, navodeći inicijale uhićenih, količinu zaplijenjene robe i njezinu vrijednost.
Bilo koji od odgovora na ova pitanja porazni su za Gašića i Vulina: ako su nesposbni da tome stanu na put, odgovorni su i prezreli za ostavku; ako, pak, rezultati izostaju iz nekog drugog razloga – suučesnici su! Jer, uhićenja i deportacije da bi se pucnjava ubrzo ponovila rezultati su kao i kod Ištvančićevog Plašitelja kormorana: svjestan da im ne smije ništa, on ih samo tjera, a oni se, svjesni toga, ubrzo vrate. Sve dok ne dođe vrijeme da se kava, umjesto na terasi, pije isključivo u kuhinji. Zarad vlastite sigurnosti od opasnosti »paralelnog života«.
Z. R.