Arhiv tekstova

Običaj koji privlači mlade i djecu

Večer uoči blagdana Sv. Ivana Krstitelja (Sv. Ivana Cvitnjaka), 23. lipnja, i na sam blagdan, 24. lipnja, priskakala se ivanjska vatra u Đurđinu i Tavankutu. Na oživljavanju ovog skoro zaboravljenog običaja bunjevačkih Hrvata godinama unazad rade Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca, te Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Matija Gubec iz Tavankuta. 

Đurđin

U Đurđinu je Priskakanje vatre održano u dvorištu župe sv. Josipa Radnika, kraj njive gdje će biti Takmičenje risara. Uz domaćine Đurđinčane i organizatore iz Dužijance, vatru su priskakali i gosti iz Subotice i okolnih mjesta. Djeca članovi Hrvatskog kulturnog centra Bunjevačko kolo u priskakanju su sudjelovali obučeni u narodnu nošnju, nakon čega su, kako običaji nalažu, odigrali i nekoliko bunjevačkih plesova. 
Prema riječima direktora UBH-a Dužijanca Marinka Piukovića, u oživljavanju ovoga običaja najviše uživaju djeca. 
»Priskakati tako veliku vatru djeci predstavlja izazov i zbog toga izgleda toliko i uživaju i rado dolaze na ovaj događaj«, kaže Piuković. 
Za Priskakanje vatre djevojke su pravile i vijence za glavu od ivanjskog cvijeća. Prema običaju, vijenac od sv. Ivana Cvitnjaka djevojke su bacale na krov kuće ili salaša, objesile ga na zid kod ulaznih vrata ili na zabat kuće gdje je visio do drugog Cvitnjaka, da sačuva kuću od groma ili vatre. One su bacale vijenac i na dud, za što se vežu razna gatanja oko udaje djevojaka. 

Tavankut

Ivanjska vatra se u Tavankutu priskakala ispred Etno salaša Balažević. Osim članova Gupca, vatru su preskakali i brojni mještani te posjetitelji – njegovatelji ovog drevnog običaja bunjevačkih Hrvata, koji je, prema riječima menadžera za kulturu u HKPD-u Matija Gubec Ivice Dulića u Tavankutu prvi puta održan ‘90-ih godina.
»Na inicijativu kadgodašnjeg velikog poznavatelja običaja Alojzija Stantića, koji je želio da se taj običaj počme prakticirat u brojnim mistima di žive bunjevački Hrvati, digod ‘90-i godina, jednom prilikom smo zapalili vatru isprid tavankutskog Doma kulture. Posli tog je bila višegodišnja stanka, a priskakanje vatre u Tavankutu organiziramo u kontinuitetu unatrag oko 15 godina«, podsjetio je Dulić, te opisao kako izgleda sâm događaj:
»Zapali se kuružna, ogrizina (koje u današnje vrime više nije lako nać), i onda vatru počmu priskakat naši mladi, članovi Gupca, u nošnjama, da bi se posli pridružili i Tavankućani ko i ostali koji su došli vidit ovaj događaj, a bude i i iz varoši. Kad se vatra ugasi, uz pratnju tamburaša igra se kolo (Momačko, Malo bunjevačko...), a po kadgodašnjim običajima akcent je bio na parovnim igrama (Mazuljka, Tandrčak...), di bi momak prilazio curi i ako bi pristala igrat s njim, skinio bi joj s glave vinac ispleten od ivanjskog cvića. Ovo se uvik događa pridveče, a kadkog, kad se vatra ugasila, po žeravi se gazilo bos (po poganskim virovanjima da se ne bi imale kurje oči, zanoktice...), žene su s dicama priskale vatru da dica ne bi bila bolesna...«
J. D. B. / I. P. S.