Arhiv tekstova
Sarić (Lukendić)
Ivan Sarić je sigurno jedna od onih povijesnih ličnosti koja bi ušla u top listu najpoznatijih Subotičana. Uostalom, takav stvaralački i revolucionarni duh, kakav je pokazao Ivan Sarić, uvijek je izazivao divljenje ne samo u svojoj sredini nego i daleko izvan nje. Doista, genijalnost ne poznaje nikakve granice. U godinama poslije Drugog svjetskog rata, pod utjecajem novih humanističkih ideja o koegzistenciji, stvoren je mit o Ivanu Sariću kao »čovjeku iznad svih podjela«. Sarićev identitet je možda bio nadnacionalan, ali je – to je nepobitno – on ostao čvrsto vezan uz vrijeme i sredinu u kojoj je odrastao. Na koncu konca, Ivan Sarić je, kao i mnogi drugi njegovi suvremenici, bio odgajanik svoje epohe, koja je bila obilježena institucijskom asimilacijom. Drugim riječima, ministarstvo prosvjete i vjere u Budimpešti stavilo je škole diljem Ugarske u službu ne nekog višeg cilja nego izgradnje novog mađarskog ideniteta, koji bi bio svojstven ne samo višim slojevima (kao u vrijeme feudalizma) nego svim slojevima društva. Ivan Sarić je bio samo jedan u nizu takvih učenika, koji su upijali sadržaj koji im je serviran u školi. Uostalom, on je po materi (Anna Mák) i bio Mađar, a njegov otac Pavle, stalni odbornik u Gradskoj skupštini Subotice umro je u izbjeglištvu u Szombathelyu u Mađarskoj 1927.
Sarićeva epoha
Posljednja četvrt 19. stoljeća je uostalom bilo vrijeme kada su se obrazovale brojne današnje nacije, kako na zapadnoj hemisferi tako i na istočnoj. Europski režimi od Britanije na sjeverozapadu do Turske na jugoistoku i obratno, od Rusije na sjeveroistoku do Španjolske na jugozapadu, nastojali su svoriti u nacionalnom i kulturološkom smislu homogeno društvo, pa čak i više od toga – ostvariti supremaciju nad drugim nacijama i prednacionalnim društvima. Takvi nacionalizmi, odgajani na jaslicama države od 1871. do 1914., bili su sve samo ne miroljubivi i humani. Praktički su se utrkivali za veći utjecaj i prostor; Europa poslije Francusko-pruskog rata (1870. – 1871.) bila je, formalno-pravno gledano, u stanju mira. Taj mir je, istina, davao poticaj sveukupnom društvenom napretku. Privreda, znanost, obrazovanje, kultura, sport i mnoge druge sfere društva bilježile su svoj vrhunac.
Sarić i sport
Ivan Sarić je, kao što je poznato, ostavio veliki trag u svoje vrijeme. Bio je aktivni sudionik u sportskom životu Subotice, ali i Europe. Možda najmarkantniji i najtrajniji je njegov doprinos razvoju nogometa u Srbiji. Naime, Sarić je bio jedan od Subotičana koji su na marginama zemaljske atletske utakmice u Beogradu 1900. odigrali prvu nogometnu utakmicu u Srbiji. Bilo je to negdje početkom srpnja, u vrijeme kada su priopćene zaruke kralja Aleksandra Obrenovića s Dragom Mašin.
»Nogometna igra je bila potpuno nepoznata u Beogradu u to vrijeme«, tako je govorio 34 godina nakon prve nogometne utakmice u Srbiji jedan od sudionika Svetozar Ognjanov, bilježnik u Subotici. Utakmicu su igrali Subotičani protiv Subotičana. Među sudionicima su bili: Đuro Stantić, Kalman Prćić, Karlo Gruber, Stevan Prodanović, Veco Mamužić, Svetozar Dimitrijević (kasnije subotički pravoslavni paroh), Ilija Lepedat, Lajos pl. Vermes, Vranje Tumbas, Nikola Matković (profesor gimnazije) i drugi. Prisjećajući se tih dana, Ivan Sarić je rekao u intervjuu za beogradsko Vreme (1934.): »Tako smo mi, u neku ruku, ispali kao prvi učitelji nogometa u Beogradu«.
Genealogija
Muška linija Ivana Sarića može se pratiti unazad praktički do početka vođenja matičnih knjiga u Subotici: Ivan i Marija N.; Pavle (r. 23. I. 1727.) i Ana Ćurčija (vj. 12. XI. 1747.), Petar (r. 11. V. 1760.) i Janja Čulinović (vj. 27. XI. 1792.), David (r. 14. XI. 1793.) i Marija Vukov (vj. 18. XI. 1812.), Matija (r. 6. II. 1815.) i Magdalena Stipić (vj. 1835.), Pave (r. 2. III. 1843.) i Anna Mák (vj. 1870. u B. Topoli). Sarić je u nacionalnom smislu bio Mađar. Oženio je 1903. Irenku Schenk iz Stare Kanjiže, a 11. travnja 1941. je, po pisanju Milovana Mikovića (roman Nocturno), dočekao mađarske postrojbe u Subotici. Pa ipak, srpska historiografija ga drži, zbog njegovog leta u Subotici 16. X. 1910. (3 kilometra u visini od 30 metara), za prvog Srbina zrakoplovca.
