Arhiv tekstova

Učiti – i od pametnog i od budale

Drugi po redu prosvjed u Subotici, pod zajedničkim nazivom u cijeloj zemlji »protiv nasilja«, pokazao je prošle subote, 1. srpnja, mnogo toga novoga u odnosu na bogatu povijest različitih oblika (studentske, radničke, poljoprivredne...) »ulične demokracije« u ovome gradu.
Prvi i osnovni dojam – bar za potpisnika ovih redova – je ujedno i ohrabrujući i razočaravajući, a tiče se prije svega samih sudionika, njihovog broja i organizacije. Među više stotina, možda i tisuću, Subotičana koji su se u subotu našli ispred zgrade bivšeg kina Jadran da bi kasnije šetnju zaokružili od MEŠC-a, preko Ulice Mirka Bogovića i Ulicom braće Radića do Trga slobode mnogo je novih lica u odnosu na prosvjede čija tradicija u Subotici seže puna tri desetljeća unazad. I to je zaista ono što ohrabruje: »smjena generacija« prosvjednika »došla je tiho, nezvana, sama«, a samo od ukupnih rezultata na razini države (prije svega Beograda) ovisi hoće li ih biti i više. Ali, u situaciji kada među sugrađanima teško pronalazi poznata lica čovjeku padnu na pamet i neka pitanja, a nakon toga i zaključci. Jedan od njih svakako je i taj da bi brojka šetača zacijelo bila veća, možda i za polovinu onih koji su u posljednjih desetak godina napustili Suboticu, najvećim dijelom upravo zbog Onoga koji je od države napravio privatno vlasništvo, a Skupštinu i Vladu sveo na Ministarstvo za prava većine i državni monolog, te Ministarstvo za interne poslove. U šetnji se, naravno, mogu primijetiti i još neki sitni detalji koji nisu bili karakteristični za ranije prosvjede: slabo se među sudionicima čuje mađarski. Pozitivniji komentari odnose se na to da su upravo Mađari posljednjih godina u velikom broju napustili Suboticu, a oni negativniji da i oni koji su ostali ne smiju zbog uloge Saveza vojvođanskih Mađara u aktualnoj vlasti. Zlobnici – iako se to po jeziku uglavnom ne primijeti – na to dodaju da je »iz istog razloga isto i s Hrvatima«.
Osim poznatih lica – što je prije svega stvar subjektivnoga zapažanja – na posljednjim je prosvjedima upečatljiv i izostanak poznatih ili statusno uglednih građana poput glumaca, profesora ili čak dobrog dijela vijećnika oporbe iz Gradske kuće, recimo. Njihov »deficit« može se tumačiti višestruko, ali su neki vjerojatno točni: ili iz raznih razloga ne smiju na prosvjed ili ih on, također iz raznih razloga, jednostavno ne zanima. Ili ne vjeruju u njegov uspjeh, pa ne žele uzaludno trošiti đonove po subotičkom asfaltu. A možda im je i dobro u »zlatnom dobu« na naš način.
Što se same organizacije tiče, očito je da nedostaje i iskustva i inspiracije. Dok je, recimo, za vrijeme Studentskog prosvjeda u zimu 1996./97. sudionike šetnje svake večeri (da, šetnje su tada održavane svake večeri!) čekao letak Walkera s vijestima od prethodne večeri, a sami organizatori se trudili da im parole budu što aktualnije i duhovitije, uz podršku brojnih sudionika opremljenih različitim rekvizitima za stvaranje buke (od zviždaljki do kuhača s loncima), dotle se sada sve svodi na par govornika i gotovo pa besciljnu šetnju, bez zastajanja pred zanimljivijim ustanovama na čiji bi rad mnogi Subotičani mogli grlu dati oduška. Naravno da, primjerice Subotičke novine, ne bi zbog toga već sljedećeg petka promijenile svoju uređivačku politiku, napustivši sigurno okrilje lokalne vlasti i upustile se u rizik pisanja u interesu čitatelja (zbog čega bi novine jedino i trebale postojati!), ali bi kratkotrajno zadržavanje pred tom zgradom zacijelo imalo simboličnu poruku.
Konačno, i najveći propust prošle subote koji na dušu ide isključivo organizatorima. Pustiti studenta čije ime nije vrijedno spominjanja na skup s poznatim motivima i jasnim zahtjevima da govori kao da je gost Jutarnjeg programa TV Pinka ili Aktuelnosti na TV Happy, uz prozivanje »zločinačkog NATO-a« sve do granice utapanja Ukrajinaca u interese iskompleksiranoga Patuljka, je čin prvorazredne samodestrukcije. Ako ga nisu dobro znali (a očito nisu), zašto su ga zvali i u ruke mu mikrofon dali? Ako ga je netko drugi poslao, čovjek je pošteno odradio povjerenu zadaću i zaradio honorar, te utro stazu vlastite svijetle budućnosti, preporučujući sebe za nastup i na mnogo posjećenijim i važnijim skupovima. Ako je, pak, to uradio na vlastitu ruku (tako što je rekao da će govoriti »ovo« da bi onda ipak pričao »ono«), doživio je da iz sebe izbaci ono što ga najviše jede u životu, bez obzira na to što su »slušatelji«, prvo začuđeni (»Momak, pogrešio si skup«) pa onda i bučno namrgođeni (»Uaaaa, prekidaj«, »Idi u Ćirilicu«), njegovo »viđenje situacije« protumačili kao čisti jad, bijedu i bruku, koja im je za nekoliko minuta ogadila dan.
Što bi onda mogao biti poučak iz subotnjeg utiska? Možda onaj univerzalni: mudar čovjek može podjednako naučiti i od pametnoga i od budale. Od prvoga kako nešto treba, od drugoga upravo suprotno.
Z. R.