Arhiv tekstova
Kršćanska prepoznatljivost
Živjeti istinskim kršćanskim životom iz perspektive svijeta jako je teško i zahtjevno. Mnoštvo je propisa koji nas opterećuju, zahtjeva koje trebamo izvršiti, puno je nekih normi kojih se trebamo pridržavati. To je tako kada kršćanstvo ispraznimo od Isusa Krista, kada njegov nauk gledamo očima svijeta. Istina je da nije lako biti kršćanin, ali ne zbog tzv. normi i propisa nego zbog svijeta koji odbija Krista i ne prihvaća njegove učenike. Isus svoje sljedbenike na to i upozorava, međutim, nudi im i utjehu. Biti kršćanin znači nositi svoj križ i donijeti ga na kraju pred Krista. No, ne nosimo ga sami, Krist nam pomaže. Zato Kristov nauk treba slijediti i u njegovom duhu živjeti, a ne smatrati ga skupom propisa koji nas sputavaju. Ako je naš pogled na Kristov nauk takav da ga smatramo zapovijedima koje nas ograničavaju, znači da smo krenuli pogrešnim putem.
Prema vječnosti
Kršćani su još od prvih vremena bili prepoznatljivi u svijetu. Pa iako su bili progonjeni i od strane Židova i od strane Rimljana, ipak su im se stalno pridruživali novi članovi, te je njihov broj neprestano rastao. Nove ljudi privlačila je ta prepoznatljivost, koja nije bila svjetovna nego prepoznatljivost koja dolazi iznutra, od Duha Božjega. Židovski vjerski velikodostojnici prepoznavali su se po arogantnom stavu i nadmenosti te po skupoj odjeći, a siromašni kršćani prepoznavali su se po ljubavi i dobroti, po poniznosti i snažnoj vjeri, po odbacivanju grijeha i trudu oko svoje svetosti već za ovoga života. Takav njihov život bio je snažno svjedočanstvo za sve nekršćane, jer da nisu na taj način bili prepoznatljivi, malobrojni bi se u vrijeme progona obraćali samo na riječ o Kristu.
Međutim, Pavao još u ono vrijeme poručuje: »Ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete« (Rim 8,13). Svatko tko pripada Kristu nosi u sebi Duha Svetog. Po sakramentima inicijacije primamo puninu njegovih darova koji nas vode i osposobljavaju da živimo onako kako nas Krist uči. Budući da smo stvoreni za vječnost, tako i naš pravi život počinje tek u vječnosti, zato ovdje Pavao ne misli na tjelesnu smrt nego na duhovnu. Svi ćemo tjelesno umrijeti, ali za ovog života treba sačuvati svoju dušu od vječne propasti. Čovjek to ne može svojim snagama zbog svoje grješne naravi, ali mu Duh u tome pomaže, ako čovjek želi s njime surađivati i koristi primljene darove.
Borba protiv grijeha
Usmrćivati tjelesna djela znači odupirati se grijehu. To je ponekad suviše teško, osobito ako su neki grijesi prihvaćeni u društvu kao normalni, pa njihovo odbacivanje označava borce protiv grijeha kao »nenormalne«. Takve su borbe zahtjevne, ali Duh je naš suradnik. Naša borba protiv bilo koje vrste grijeha čini od nas svjedoke kakvi su bili prvi kršćani. Mi nismo izloženi opasnosti gubitka života, ali ponekad jesmo u opasnosti od marginalizacije u društvu. No, veća patnja je veće svjedočanstvo i sigurniji put u vječnost. To je umiranje tijelu, radi života. Živjeti po tijelu je lakše i društveno poželjnije, ali nas udaljava od Krista i vodi tamo gdje nitko ne želi završiti, u vječnu propast. To su teške riječi, zato nas Pavao upozorava da, dok još imamo vremena, počnemo razmišljati o svojim postupcima, iskreno priznamo sebi svoje slabosti i grijehe i već sada započnemo borbu s njima. Tako ćemo ispuniti svoje kršćansko poslanje svjedočanstva, jer kršćanin svjedoči djelima. To će nam donijeti križ, ali će nas odvesti u vječnu radost.
