Arhiv tekstova

Farbanje grada

Nema tome toliko puno – možda nekih desetak-petnaestak godina, a možda ni toliko – otkako je u modu ušlo ispisivanje naziva grada tako što se za svako slovo napravi svojevrsni postament, pa onda onako poređani djeluju baš onako turistički, kao s razglednice. Ako još prostor oko njih ukrasiš cvijećem, tko će odoljeti da ne napravi selfie oko njega! Dobro, možda neće neki umorni kamiondžija u prolazu navikao na svakakva čuda diljem svijeta ili pak netko kome se jako žuri, ali oni malo komotniji s vremenom i koji upijaju oko sebe svaki detalj... to vjerojatno neće propustiti. Pa još ukoliko u nazivu postoji slovo »o«, eto prilike da se srcem iskaže ljubav prema mjesta u kom se živi ili u koje se dolazi.
Subotica to »o«, bar u srpskom i hrvatskom nazivu, imaju, u što se već stanovito vrijeme mogu uvjeriti svi koji u nju ulaze iz pravca Kelebije (kod granice) i Palića. I to ne samo da su slova lijepa, da imaju i »srce od ‘o’« i da je oko njih cvijeće nego su ispisana na dva pisma i obojena bojama državne trobojnice. Odnedavno, prije nekih dva tjedna – na izlazu na autocestu E-75 – na Paliću tom je koloritnom turističkom putokazu pridodan i naziv na mađarskom jeziku (Szabadka), obojen u boje mađarske trobojnice (crveno-bijelo-zeleno). 
Nikome normalnom ovo obogaćenje niti smeta niti može smetati, jer raspon boja kod normalnih seže čak do duginog spektra. Ali, iza ovoga događaja (28. lipnja) krije se, međutim, nešto mnogo zanimljivije i krupnije, a što zadire u samu narav funkcioniranja sadašnje vlasti. Riječ je o izjavi koju je tim povodom za TV Pannon dao predsjednik Skupštine Vojvodine i predsjednik Saveza vojvođanskih Mađara István Pásztor, a koja je vezana za njegov nedavni susret s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem (i mađarskim premijerom Vitorom Orbánom) na Paliću. U svojoj izjavi Pásztor kaže kako je s Vučićem o tome razgovarao još prije godinu dana i da je o tome postignut dogovor, ali da je u isto vrijeme u gradskom rukovodstvu bilo pojedinaca koji su se tome protivili tako što su dogovor jednostavno »prečuli«
»Proteklo je gotovo godinu dana i sada kada je bila osnivačka skupština Strateškog savjeta, nakon toga, kada su otišli gosti, ostali smo u užem krugu i razgovarali o mnogo čemu. Između ostalog i o ovoj temi. Tada je podsjetio gradonačelnika da bi bilo dobro održati ovo obećanje«, opisuje, među ostalim, István Pásztor detalje s privatne sjednice na najvišem nivou.
Pametnom dosta, jer je već i ovoliko dovoljno da se kockice poslože na svoje mjesto i da se nakon toga složi nezgrapna figura koja u pravom svjetlu oslikava narav odnosa unutar same vlasti. Osnovni zaključak koji nakon Pásztorove javne ispovijedi glasi zacijelo je: »da bi nešto postigao, moraš biti u dobrim odnosima s predsjednikom države«. Dalje se, slijedeći zdravu logiku, može doći i do suptilnijih formulacija, poput ove: »ni sami dobri odnosi s predsjednikom nisu uvijek garant uspjeha, pa je poželjno da i sam imaš jak autoritet«. A um, raspušten kao na paši, može bez ikakvih dokaza zaključiti i sljedeće: »ako sam nemaš dovoljno jak autoritet, pobrini se da za prijatelja nađeš nekoga tko ga ima i tko će sve vrijeme stajati uz tebe«.
Naravno, vidimo to i iz Pásztorovih riječi, u dvorskim igrama nikada ne nedostaje onih koji će ti se na tome putu iz čiste pakosti – i možda pod izgovorom patriotizma – pokušati ispriječiti. U takvim slučajevima – a oni su česti, gotovo svakodnevni – nije zgorega biti oboružan strpljenjem, znajući da u nemilosrdnoj (političkoj) borbi na koncu uvijek »jači ker jede«. Konačno, i onaj ključni zaključak, a kojega iz prirode svojega obraćanja ni Pásztor na TV Pannon ne poriče: »Ustav, zakoni i statuti koje bi institucije, pa tako i lokalne samouprave, morale provoditi ne vrijede ni pišljiva boba u usporedbi s prirodom trenutačnih odnosa s predsjednikom«.
A kada smo već kod tih nužnih dekorativnih detalja kakvi su »slovo Ustava«, zakonski propisi, statutarne odredbe i slične dosadne regule, usudimo se biti slobodni i zapitati se: možete li zamisliti da već od ponedjeljka na ulazima u Suboticu osvanu isti nazivi u bojama hrvatske (možda i nizozemske i luksemburške) trobojnice i da to bude isključivo rezultat osobnog poznavanja, autoriteta i uz potporu najviših dužnosnika hrvatske države? I bi li to, kao i u nekim sličnim primjerima, potaknulo i pripadnike ostalih zajednica da naziv Subotica farbaju svojim nacionalnim bojama, stvarajući na njezinom ulazu šareni labirint kom bi se najviše obradovala djeca i u kom bi se upravo ona najbolje snašla?
Konačno, umjesto »što bi bilo kad bi bilo« jedan nadasve praktični savjet i Pásztoru i »patriotima« u lokalnoj samoupravi: ako se već želite igrati suživota i tolerancije, a da pri tome ne ispadnete uskogrudi i selektivni, postavite na ulaz u grad ploče s nazivima nacija koje u njome žive, a ispred (ili iza, svejedno) njih i nacionalne boje. Mnogo je jefitnije i ne bode toliko oči.
Z. R.