Arhiv tekstova

Vidaković Dokman

Vidakovići su jedno od najrazgranatijih hrvatskih rodova u Subotici, a možda i u Bačkoj. Svi vode podrijetlo od bratstva koje su činila petorica braće: Đuro, Ivan, Baltazar (u puku zvan Božo), Marko, Matija i Ivan. Kao što je poznato, zbog zasluga za Bečki dvor Đuro i njegova braća sa svojim obiteljima dobili su od austrijskog cara Leopolda I. 1. svibnja 1690. plemstvo. U povelji se ističe da je plemstvo izdano pošto je Đuro prihvatio svetu vjeru katoličku. Mađarski historik Gyula Dudás tumači ove navode kao da su Đuro i njegova braća zapravo konvertirali iz pravoslavne vjere u katoličku. Dudásevo znanje o bratstvu Vidakovića uglavnom se svodi na nekoliko navoda opće prirode: Đuro Vidaković i njegovi bunjevački drugovi (bunyevác társai) tražili su 1687. od Dvorskog ratnog vijeća u Beču mjesto za stanovanje (lakhelyet) i zemlju za prehranjivanje (földet) njihove skupine od 5.000 ljudi (ötezred magukkal) uz obećanje da će se boriti protiv Turaka-Osmanlija. Tako se na ovaj prostor (Bačka) u Suboticu naselila i ova obitelj, čije plemstvo je 1690. kao kapetan subotičke milicije (a szabadkai helyőrség) dobio Đuro Vidaković, koja je 1718. potvrđena na temelju grbovnice (armális). Petar, Andrija, Josip i Ilija ubilježeni su u spisak plemića kao stanovnici Lemeša, gdje je ova obitelj 1803. dobila donaciju (tj. zemljište u svoje vlasništvo). I to je, doslovno, sve što Dudás zna o Vidakovićima. Više podataka o Vidakovićima je pronašao Josip Vojnić od Bajše.

Rodovi

Grbovnica Đure Vidakovića dospjela je vremenom u posjed Vidakovića, koji su prozvani Ljutini. Jedan pripadnik tog ogranka, Đuro je pisao Bačkoj županiji 1821. da je grbovnicu naslijedio od svog »praoca« Đure. Povelja se nalazila u vlasništvu Ljutinih pod kraj 19. st. O tome svjedoče István Iványi i policijski komesar (rendőrbiztos) Marko Vidaković (Hadnađ), otac Željka Vidakovića (1904. – 1927.), jednog od agilnih društvenih radnika 1920-ih, predsjednik Katoličkog orla i prijatelj Lazara Prćića i Ljudevita Vujkovića Lamića. Pod prilično nerazjašnjenim okolnostima izvorna grbovnica Vidakovića je nestala 1910-ih. U međuvremenu, izređalo se nekoliko generacija Vidakovića. Godine 1841. u Aljmašu, Lemešu, Subotici i drugim bačkim mjestima zabilježeno je 196 plemenitih Vidakovića. Razlikovali su se po svojim »prdačnim« imenima. U Subotici je dokumentirano 34 Hadnađevih, 18 Dokmanovih, 14 Mukićevih, 4 Klinčarevih, 7 Ljutinih i 14 Božanovih. Od Hadnađevih se proslavio Kalman, jedan od graditelja Gradske kuće u Subotici, kasnije gradski arhitekt. Od Mukićevih se isticao trgovac Veco (ili Felo), jedan od zastupnika na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 1918. Nestao je na Križnom putu kod Bleiburga 1945. sa sinom Pericom, novinarem. Njegova kći je bila časna sestra Fides. Od Božanovih se istaknuo Albe Vidaković, svećenik i skladatelj, čiji stric je bio Antun, prorežimski Bunjevac i senator Dunavske banovine. Od Dokmanovih je poznat Željko Vidaković, slikar.

Vidaković Dokman

»Prdačno« ime Dokman registrirano je već u prvim desetljećima 19. st. Na popisu plemića 1841. od Dokmanovih se javljaju Perka r. Kopunović, udova Alekse Vidakovića (umro 4. IX. 1841.) i Aleksini sinovi iz prvog braka (s Lucijom Čović): Nikola (r. 1807.) i Joso (r. 1810.). Josip je zapravo otac šukundjeda Željka Vidakovića, slikara, čija genealogija se sa sigurnošću može pratiti do 8. koljena: Bonaventura i Ana (N.); Krišto (r. 27. VII. 1751.) i Julijana Tumbas Loketić (vj. 17. XI. 1771.); Aleksandar (r. 5. II. 1783.) i Lucija Čović (vj. 12. XI. 1800.); Josip Isak (r. 17. III. 1810.) i Marija Vukmanov (vj. 17. XI. 1830.); Bolto (r. 6. I. 1833.) i Magda Mukić (vj. 7. XI. 1855.), Mihajlo (r. 23. IX. 1857) i Roza Nemet (vj. 26. I. 1880.); Joso (r. 14. XII. 1896.) i Katarina Matković Pačirac (vj. 18. V. 1918.), Antun (r. 12. VI. 1924.) i Barica Vuković. Teško je sa sigurnošću reći koji je od petorice Vidakovića, čija imena su navedena u grbovnici iz 1690., predak Dokmanovima, jer matične knjige krštenih ne pružaju odgovore na sva pitanja. Vidakovići su kao plemići igrali aktivnu ulogu u županijskom životu počev od obnavljanja Bačke županije koncem 17. st. Brojne dužnosti i prilike ih zatiču na brojnim mjestima u Bačkoj. Stoga ne iznenađuje što ih se nalazi u matičnim knjigama mnogih katoličkih župa u Bačkoj.