Arhiv tekstova

Milodanović Brnić

Rod Milodanović (Milodanović Brnić) dao je nekoliko glasovitih predstavnika: Kalor (novinar), Šimun (pukovnik), Veco (križar), sestre Ana, Teza i Đula (naivne umjetnice u tehnici slame), Miroljub (član Literarno-dramske sekcije HKC-a Bunjevačko kolo). Po povijesnom značenju se izdvajaju Šimun (1854. – 1930.) i Kalor (1845. – 1883.), imaju zajedničke pretke u petoj generaciji (šukundjeda i šukunbabu), Nikolu i Vidu, kćerku Marjana Skenderovića (vj. 23. XI. 1721.) koji su imali sinove Stipana (r. 14. XII. 1722.) i Matka (r. 20. II. 1725.). Šimun je Stipanov, a Kalor Matkov potomak. Šimunova genealogija izgleda ovako: Stipan i Marta Tumbasović (vj. 15. XI. 1744.); Antun (r. 30. V. 1757.) i Terezija Vojnić (vj. 5. II. 1788.); Franjo (r. 13. XI. 1791.) i Ana Mukić (vj. 24. I. 1822.); Ivan (r. 27. XI. 1830) i Julijana Skenderović (vj. 16. X. 1850.). Kalorova genealogija izgleda ovako: Matko i Janja Kaić (vj. 12. XI. 1747.); Filip (r. 27. IX. 1767.) i Katarina Slabopašić (vj. 19. XI. 1783.), Stipan (r. 17. XII. 1791.) i Matija Principović Veždin (vj. XI. 1808.); Josip (r. 19. III. 1824.) i Koleta Skenderović (vj. 8. XI. 1843.).

Novinar

Kalor je bio jedan od pomagača Ivana Antunovića u tiskanju Bunjevačkih i šokačkih novina (1870. – 1872.). Također je bio pokretač prvih novina na hrvatskom jeziku u Subotici: Misečna kronika (1872. – 1873.) i Subatički glasnik (1873. – 1876.). Misečna kronika je bila zapravo glasilo strance Ferenca Deáka (Deák párt). Međutim, ni unutar deákovaca odnosi nisu bili srdačni. Tako je predsjednik subotičkog odbora Deákove stranke Feliks Parčetić 1874. javno optužio Kalora da on želi sa Srbima stvarati Vojvodinu i da želi dovesti Ruse na vlast u Ugarsku. Deákova stranka spojila se 1875. sa Strankom lijevog centra (Balközép párt) i obrazovala Liberalnu stranku (Szabadelvű párt). Slobodoumna stranka je od 1875. do 1905. bila vladajuća stranka u Ugarskoj. U Subotici je došla na vlast preko Lazara Mamužića (favorita Pučke kasine), koji je na lokalnim izborima 1884. izabran za gradonačelnika i sve do suspenzije 1902. ostao na tom položaju. Lazar Mamužić svoj uspon i popularnost 1870-ih duguje djelomično i Kaloru Milodanoviću, koji se kroz svoj Subatički glasnik otvoreno zalagao za njega. Mamužić se nije stigao odužiti svom suradniku i pomagaču, jer je Kalor već srpnja 1876. prešao u Srbiju, koja je tada zaratila s Osmanskim carstvom, i stupio u redove dragovoljaca. 

Dragovoljac

U Prvom srpsko-turskom ratu (1876. – 1877.) Kalor se borio prvo u Dragovoljačkom koru Drinske vojske, a zatim u Rusko-srpskoj brigadi. Novosadska Zastava osvrtala se na Kalorov ratni angažman. Tako primjerice izvještava (od 20. II. 1877.) kako je Kalor prezdravio od rana koje je zadobio u borbama na Moravi, i kako se vratio u svoju jedinicu (Drinski dragovoljci). Kalor je, naglašava list, bio vojno aktivan »od početka do kraja naše kampanje« (Prvi srpsko-turski rat). Prvo je bio na Drini, zatim na Deligradu (Moravska fronta). Sudjelovao je u borbama oko Deligrada sve dok ga tursko zrno nije pogodilo u bitci na Krevetu. Jedno vrijeme je ležao u engleskoj bolnici u Beogradu (Zastava od 13. IV. 1877.). U Drugom srpsko-turskom ratu (1877. – 1878.) zapovijedao je Trsteničkim bataljunom Kruševačke brigade II. klase (ibarske divizije moravskog kora). Zapovjedništvo nad ovom jedinicom mu je vjerojatno povjereno nakon pogibije prethodnog zapovjednika, pješadijskog potporučnika Vladimira Mašića u borbama kod Kuršumlije 26. XII. 1877. U završnoj fazi rata, Milodanović je sudjelovao u oslobođenju Niša 11. I. 1878.

Mađaron ili rodoljub?

Za razliku od Kalora, Šimun je bio veleposjednik i njegova vojna karijerija je bila vezana uz austrougarsku carsko-kraljevsku vojsku, u koju je stupio 1879. S činom pukovnika otišao je u mirovinu 1911. Prvi svjetski rat ga je reaktivirao i odveo u Srijem. Na kraju rata izabran je za predsjednika Narodnog vijeća Hrvata i Srba u Subotici 1918. Po izjavi Mije Mandića 1933. u gradskoj skupštini Subotice Šimun je bio veliki mađaron (pristaša Mađara), predsjedništva u Narodnom vijeću se prihvatio iz oportunizma, a zapravo je očekivao povratak mađarskih vlasti u Suboticu.