Arhiv tekstova
Rudići (plemeniti)
Rod Rudića dao je nekoliko značajnih predstavnika: Šimuna (1875. – 1936.), jednog od zastupnika na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 1918., časnu sestru Blaženku (r. 1966.) i druge. Međutim, po povijesnom se značenju ipak izdvaja plemeniti ogranak Rudića. Bivši vojni graničar u Subotici Kristo Rudić (umro 1761. u 72. g.) dobio je 1755. plemstvo sa suprugom Petronilom i sinovima Tomom i Miškom. Njegov sin Miško (1721. – 1785.) u braku s Evom Dizdarević imao je sinove Matu, Ivana i Antuna. Mate nije imao ni ženu ni djecu, a svoj imutak je u oporuci iz 1820. zavještao svojoj braći i prijateljima. Miškov sin Ivan je u braku s Petronilom Vojnić imao sina Josipa (1792. – 1879.). Josip je imao dva braka. U prvom braku s Josipom Vojnić od Bajše dobio je sina Josipa (1828. – 1885.), a u drugom s Tezom Vojnić od Bajše (sestrom Josipe) kćerku Petronilu (1844. – 1875.), koja se udala za grofa Imrea Szapáryja.
Čovjek režima
Mate Rudić bio je čovjek velike naobrazbe i previše liberalnih shvaćanja za svoje vrijeme, ali ni u kom slučaju se ne može smatrati pristašom revolucionarnih, posebice ne antidinastičkih ideja i pokreta, koji su se pojavili u njegovo vrijeme kao reakcija na neuspjehe Bečkog dvora u ratu s mladom francuskom republikom. Odrastao je u Ugarskoj u vrijeme vladavine Marije Terezije (1740. – 1780.), a karijeru je stekao u vrijeme njezinog sina Josipa II. (1780. – 1790.). Oba ova vladara provodili su reforme, koje se u historiografiji nazivaju zbirno terezijansko-jozefinističkim reformama. Josip II. je otišao korak dalje od svoje matere. On je ugarskim staležima (plemstvu i svećenstvu) i gradovima ukinuo čak one privilegije koje je proglasila njegova mater i nametao njemački kao službeni jezik. Zbog toga nije bio omiljen u Ugarskoj. Mate Rudić bio je jedan od rijetkih u kojem je Dvor našao oslonac za provođenje germanizacije. Poslije smrti Josipa II., jedno kratko vrijeme je vladao njegov brat Leopold II. čija vladavina je značajna jedino po tome što je donijela poništenje jozefinističkih reformi u Ugarskoj. Paradoksalno, Matija Rudić bio je vođa svečane povorke konjanika (banderija) iz Bačke, koja je 1790. sudjelovala u prenošenju krune Sv. Stjepana iz Beča u Budim. To je bio simbolički čin restauracije ustavnog poretka u Ugarskoj prije Josipa II. Tako je Matija preko noći, od prorežimskog čovjeka postao ugarski domoljub.
Na sudu
Leopolda II. naslijedio je Franjo II. (1792. – 1835.), koji se na prijestolju zadržao dulje, ali bez značajnijih uspjeha. Njegova vladavina poklapa se s austrijsko-francuskim ratovima, koji su s izvjesnim prekidima trajali od 1792. do 1814. To je vrijeme kada je Habsburška monarhija i na vanjskom i na unutarnjem planu stajala prilično loše. Francuska vojska je proširila plamen revolucije po zapadnoj Europi. Val antimonarhijskog oduševljenja stigao je i u Beč i Peštu. Praktički, bečki Dvor je iz mjeseca u mjesec otkrivao urotnike i »urotnike«. Jedan od njih bio je budimski franjevac, Ignac Martinović, čovjek izvanprosječnog obrazovanja. Matu Rudića su njegovi protivnici 1794. lažno prijavili kao antidinastičkog uzbunjivača, nadajući se da će tako dovesti paranoidne vlasti u iskušenje da izgube povjerenje u njega i da ga se odreknu. Ova računica je djelomično bila opravdana zbog općeg stanja u kojem se nalazila monarhija. Tužba je primljena i Rudić se zatekao pred optuženičkom klupom. Na suđenju 1794. – 1795. pojavili su se svjedoci, koji su Rudiću pripisivali kritike protiv Crkve i religije kao i riječi hvale za Francusku revoluciju. Međutim, Rudić je ipak uspio dokazati da on nije pozivao na rušenje monarhije.
Utemeljivač Kunbaje
Mate Rudić je, na veliko razočaranje njegovih protivnika, za kaznu dobio samo ukor. Rudić je 1817. u sporu s obiteljima Guganović-Šišković, Antunović i Latinović oko pustare Kunbaja izišao kao pobjednik. Rudići su dobili cijelu pustaru s koje su protjerali bunjevačke obitelji, umjesto kojih su doveli njemačke koloniste, udarivši tako temelje modernom naselju Kunbaja. Joso Antunović, otac preporoditelja Ivana Antunovića, umro je od tuge zbog gubitka obiteljskog posjeda. Mate Rudić poslužio je Ivanu Antunoviću kao inspiracija za lik Matije bezbožnika (Atheus-Mathaeus) u romanu Bariša Kitković.
