Arhiv tekstova

SU boks

Još od davnih vremena ljudske civilizacije popularni borilački sport boks, od milja prozvan »plemenitom vještinom«, zaokuplja interes brojnih ljubitelja pesničenja. Nikada neće biti poznato kada je upriličen prvi organizirani natjecateljski meč dva borca, ali povijest bilježi 688. godinu p. n. e i službeno uvrštavanje u obitelj olimpijskih sportova u okviru turnira u pankrationu (mješavina rvanja i boksa). Vremenom boks ima svoje raznovrsne, situacijski prilagođene varijacije od primjerice surovih, krvavih borbi gladijatora u starom Rimu (kožnati remeni sa šiljcima), sve do mnogo civiliziranijeg i sportskijeg golorukog pesničenja koje datira iz 1719. godine pod patronatom Jamesa Flaga. Moderna era borbi s rukavicama započinje nakon 1889. godine, prvi međunarodni profesionalni boks savez osnovan je 1911., a amaterski 1920. godine. Na modernim olimpijskim igrama bokseri su se pojavili 1904. u St. Louisu (Missouri, SAD).
Organizirani oblik oživljavanja i razvijanja boksa u Subotici započinje točno godinu dana nakon oslobođenja grada, kada je 15. listopada 1945. formirana boks sekcija unutar Sportskog društva željezničara Spartak. Za rukovoditelja je postavljen drug Butorac, zaposlen na željeznici, dok je za prvoga trenera izabran Stevan Engelbrecht. U gradu je potom formiran još jedan boks klub Radnički, ali su se ubrzo dva kolektiva fuzionirala (24. siječnja 1947.) i pod imenom Spartak započinje blistava povijest SU boksa. Čelnici kluba su postali János Franzer (predsjednik), Pajo Rudinski (potpredsjednik), a funkciju tajnika je obnašao Gavro Andrašić. Savezna liga je formirana u sezoni 1948./49., Spartak se natjecao i zauzeo posljednje mjesto na tablici (10 susreta – 1 pobjeda, 1 neriješen i 8 poraza). Prvi ligaški boksači Spartaka bili su: Nimčević I, Nimčević II, Beneš, Petrović, Stefanović, Tot, Marton, Peić, Pein, Tumbas, Boršoš, Đulai i Romek. U sljedećim godinama svog aktivnog djelovanja klub je ispao iz najjačeg, tzv. saveznog ranga ligaškog natjecanja, jedno vrijeme tavorio u Vojvođanskoj ligi i potom se natjecao u Srpskoj i B skupini Savezne lige. U kvalifikacijama 1967. godine izboren je plasman u Prvu saveznu ligu u kojoj je ostvaren solidan rezultat osvajanjem četvrtog mjesta, a dvije godine kasnije, 1969., osvajanjem trećeg mjesta ostvaren je najveći uspjeh u cjelokupnoj ligaškoj povijesti kluba. Za vrijeme odsustvovanja trenera Engelbrechta (otišao je predavati na Višoj školi u Beogradu) prvi trener je bio Svetislav Petrović (1958. – 1962.), a od 1962. godine se čika Stevo vraća i skupa s Grgom Nimčevićem nastavlja rad s najtalentiranijim subotičkim boksačima. I tada se počinje razvijati izuzetno talentirana plejada vrsnih boraca koji su svoje rezultate »zlatnim slovima« upisali u anale SU boksa. Imena državnih šampiona i vrsnih boksača poput Lajoša Đulaia, Rudolfa Tota, Jovana Stefanovića, Pavla Šovljanskog, Arifa Ibrahimovića, Franje Tamašija, Antala Torontalija, Stevana Gerega, Danka Jovanovića, Tomislava Antelja i još mnogo drugih ostavila su dubok trag u plemenitoj vještini na jugoslavenskim prostorima. A najveći trag ipak pripada najvećem subotičkom šampionu svih vremena Dragomiru Draganu Vujkoviću, popularnom Gagi. Aktivnu boksačku karijeru je započeo u rodnoj Subotici, a potom je nastupao u majicama Slavije (Banja Luka) i Partizana (Beograd). Omladinski prvak Jugoslavije postao je 1970. godine i postao članom državne reprezentacije. Uslijedila je briljantna seniorska karijera tijekom koje se okitio s osam naslova državnog prvaka (šest puta u srednjoj i dva puta u poluteškoj), pet puta je bio prvak Balkana i tri puta najbolji na Mediteranskim igrama. Kruna njegove karijere su dva odličja na Svjetskim prvenstvima (bronca u Havani 1974. i srebro u Beogradu 1978.), a posebno će ostati upamćen njegov legendarni finalni meč u teškoj borbi protiv trostrukog svjetskog amaterskog šampiona Teofila Stivensona (Kuba) zbog velike razlike u kilogramima (Vujković je zbog Tadije Kačara bio primoran boksati izvan svoje matične kategorije). Najbolji rezultat na Olimpijskim igrama zabilježio je plasmanom u četvrtfinale turnira u Montrealu 1976. Za reprezentaciju Jugoslavije s uspjehom je nastupao od 1970. do 1982., a dugo godina bio i njen kapetan. 
D. P.