Arhiv tekstova

»Ne bojte se!«

Isus je brojnim čudima pred narodom i svojim učenicima dokazivao svoj mesijanski identitet. Ljudi su različito reagirali na ta čuda, ipak većina ih je prihvaćala i shvaćala da Isus nije kao drugi učitelji. Vidjeli su u njemu nešto drugačije. Neki su prepoznali Mesiju, neki nisu bili sigurni. Ali su čuda svakako ta koja su Isusu pribavila popularnost u narodu, a on ih je koristio da pomogne, ali i da im se objavi. Ono što je za čuda važno, Isus je uvijek tražio vjeru. Tamo gdje je vjera izostala, ništa se neobično ne bi ni dogodilo. Snažna pouka o vjeri je njegovo čudo hodanja po vodi (usp. Mt 14,22-33). Okolnosti ovoga događaja možemo lako preslikati na ljudski život, zato nam je on važan, ne samo kao potvrda Isusovog božanskog sinovstva, već i kao usmjerenje u našem vjerskom životu.

Hod po vodi

Evanđelja među brojnim Isusovim čudima bilježe i njegov hod po moru. Njime Isus na još uvjerljiviji način otkriva svojim učenicima tajnu svoje osobe, ali i kuša veličinu njihove vjere. Prije ovoga čuda Isus je čudesno nahranio pet tisuća ljudi s pet kruhova i dvije ribe. Nakon toga događaja on šalje učenike lađom na drugu obalu Genezaretskog jezera, a on se povlači u goru na molitvu. Evanđelje kaže da su učenici bez Isusove prisutnosti na moru proživjeli nevrijeme, lađu su šibali valovi i vjetar im je bio protivan. Nemirna i besana noć, ispunjena strahom i borbom s prirodom bližila se polako kraju, kada su ugledali nešto neobično. Uplašeni i neispavani pomislili su da vide utvaru. Nije im bilo ni nakraj pameti da bi Isus mogao doći k njima, jer nalaze se usred nemirnog jezera. Obuzeo ih je novi strah, ali Isus ih umiruje: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« (Mt 14,28). Petar, dok svi nijemo promatraju što se događa, želi dokaz da je Isus pred njima pa traži od Isusa da i on hoda po vodi. I krenuo je, ali u jednom trenutku se uplašio i počeo tonuti. Strah je pobijedio vjeru, zato je čudo prestalo postojati. Isus ga spašava, ali i kori zbog manjka vjere. Učenici koji sve promatraju sada bez sumnje shvaćaju da je pred njima Isus, koji nije samo učitelj, već pravi Božji Sin.
Ovaj susret Isusa i učenika usred nemirnog jezera snažno je ohrabrenje za sve one koji vjeruju u njega, kao i pouka o važnosti vjere na našem životnom putu. Tumači Svetog pisma uspoređuju naš život s lađom usred nemirnoga mora. Lađu našega života šibaju valovi, nose protivni vjetrovi, a mi ne možemo na to utjecati. Bojimo se za budućnost, ne znamo kako će biti, a malo toga ovisi o nama. Ali ono što ne smijemo nikada zaboraviti je da uvijek dolazi Isus i govori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« U svakoj našoj životnoj oluji, on je uz nas, kada mislimo da ćemo biti potopljeni, da ne možemo više, tada nam je najbliži. Nikada nismo sami, a posebno kada je najteže. On je Gospodar prirode i svijeta, on je onaj koji može sve pobijediti. I kao što je Petar mogao s Isusom hodati po vodi, i mi s njim možemo ono što sami nikada ne bi mogli, što nam se čini nemoguće i nevjerojatno. No, potrebna je vjera, snažna i nepokolebljiva. Kad sumnja počne da je nagriza, mi polako tonemo. Vjera nas drži na površini. Vjerom držimo Krista za ruku kada valovi života prijete da nas potope. Zato vjernik može izdržati ono što se čini neizdrživo, može pobijediti ono što izgleda nepobjedivo, jer se čvrsto drži Krista. A svaka životna oluja koja nas nije potopila, jer smo snažno vjerovali, dokazuje, poput čuda o kojem govori evanđelje, da je Isus Božji Sin, koji može pobijediti sve.