Arhiv tekstova

Nepokolebljivost vjere

Evanđelja nam svjedoče koliko je vjera važna u našem životu, te nam otkrivaju koliko je mi površno shvaćamo, koliko smo je pojednostavili i ispraznili od onoga što ona uistinu jest. Liturgija nam zato već drugu nedjelju zaredom donosi evanđelje o Isusovim čudima, a znamo da je Isus za čuda tražio vjeru od ljudi. Prošle nedjelje na kušnji je bila vjera njegovog najistaknutijeg učenika Petra, a ove nedjelje pouku o vjeri primamo od jedne poganke (usp. Mt 15,21-28).

Vjera jedne poganke

Isus je prolazio kroz poganske krajeve. Kada ga je opazila jedna Kanaanka počela je vikati za njim da joj ozdravi opsjednutu kćer. On se ne obazire na njezine molbe, sve dok učenici nisu tražili da joj udovolji, da ne bi više vikala za njima. Izraelci nisu razgovarali s poganima, osobito sa ženama, a Kanaanci su simbol starozavjetnih izraelskih neprijatelja. Iako se s ondašnje točke gledišta čini sasvim opravdanim što se Isus ne obazire na njene molbe, ipak to nije njemu svojstveno, jer evanđelja bilježe da je razgovarao s pripadnicama poganskih naroda. Isus ni ovdje nije imao namjeru ostati gluh na vapaje nesretne žene, nego je htio da do izražaja dođe veličina njezine vjere.
Učenici ne razumiju zašto Isus šuti, oni su još uvijek na razini izraelskog načina razmišljanja, zato od njega traže da joj pomogne samo da im ne bi više smetala. Čini se da Isus ne želi udovoljiti ženi, čak ni jer ga učenici mole. Međutim, žena ne odustaje, iako se Isus čini neumoljiv, te prilazi i dalje moli. On joj odgovara, rekli bismo, gotovo uvredljivo: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« No žena ni tada ne odustaje, niti je smete ovaj grub odgovor, već ima spreman argument. Cilj je postignut, žena se pokazala nepokolebljiva toliko da je Isus pohvalio njezinu vjeru: »Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš«, a žena je dobila ono što je molila, kći joj je ozdravila toga čase, piše evanđelist Matej. Tako jedna poganka postaje uzor vjere među mnoštvom Izraelaca koji su odbili prepoznati u Isusu obećanog Mesiju.

Kako vjerujemo?

Isus nam ovim događajem poručuje mnogo toga. Prije svega da je njemu sve moguće. Iako to u teoriji znamo, često u praksi sumnjamo, a sumnja je ono što uništava vjeru. Ne piše da je žena dovela svoju kćer pred Isusa, nego je došla sama. Veličina njezine vjere vidi se već po tome što vjeruje da za Isusa nema nemoguće. Iako zna da Izraelac neće zastati razgovarati s pogankom, opet je vjera pokreće da mu se ipak obrati i zatraži ono nemoguće.
Mi kad molimo već unaprijed određujemo što je moguće, a što nije. Ograničavamo Boga svojim ograničenostima, urušavamo svoju vjeru i zapravo ga time sprečavamo da učini čuda u našem životu. Nemamo ono iskreno i neograničeno povjerenje kakvo ima ova Kanaanka. A Isus traži veliku vjeru, koju ništa ne može omesti, koja ne poznaje nikakve granice, koja izlazi iz ljudskih okvira mogućeg i nemogućeg.
Važno je uočiti da žena ne odustaje, čak i kad Isusove riječi zvuče kao da je neće uslišati. Nepokolebljiva je. A mi, gdje je naša nepokolebljivost, kolika je ustrajnost? Brzo se umaramo. Postavljamo Bogu neke vremenske rokove, određujemo mu prave trenutke. Ako ne bude sve kako i kada smo mi zamislili da treba, odustajemo, prestajemo vjerovati da nas Bog može ili želi uslišati. Tako ne radi vjernik. Onaj koji vjeruje, vjeruje unatoč protivštinama, unatoč trenutnim slabim izgledima, jer jedino što Bog od nas traži je velika vjera.