Arhiv tekstova

Do Ušća i dalje (I. dio)

Zaboravila sam koliko sam sretna kad putujem. Koliko moje biće voli putovanja i koliko volim taj bijeg od svakodnevice. Ne kažem, svakodnevica je lijepa, ali bijeg od nje je još ljepši.
Kako volim pisati izvještaje s putovanja, ići ću redom i ništa neću preskočiti.
Plan je bio spojiti sudjelovanje na Maratonu lađarica s izletom na planinu. Da nije sve kako planirate, to će se otkriti do kraja, ali i pokazati da nije sve što niste planirali loše. 
Putovanja nam prazne novčanike, ali pune srca i hrane dušu.
Prošle godine je izostalo naše sudjelovanje na Maratonu lađarica. Bilo je puno otežavajućih okolnosti, od kojih je većina dobro završila, pa ne bih sad o tome. Bitno je da smo odoljeli svim izazovima koje je ova godina donijela i uspjeli otići.
Zašto vrijeme čini da stvari blijede, ne znam, ali skoro sam zaboravila koliko volim veslanje na Neretvi, koliko volim djevojke s kojima veslam, koliko volim kampiranje na ušću Neretve. Ovo mi je bio šesti put da sam tamo, a četvrti da sudjelujem i mislim da ću uvijek biti jednako impresionirana, ako ne i ponekad malo više.

Malo o veslanju

Za ovogodišnji Maraton lađarica bili smo najmanje pripremljeni u odnosu na prethodna sudjelovanja. Pojedinci su predano trenirali i taj napredak se itekako osjetio, ali nismo uspjeli sve uskladiti i borili smo se s puno osobnih izazova, pa je bilo jasno da ćemo prvi put otići bez šanse da se borimo za medalju. No ovaj put krenuli smo s medaljama oko vrata, a na nekim su prsima zasjale puno jače. Ove godine, pod motom »Jedna za drugu«, veslali smo kako bismo podigli svijest o karcinomu dojke, podržali naše dvije djevojke koje pobjeđuju u ovoj borbi. Nikada nije bilo tako lijepo sudjelovati. Atmosfera na brodu bila je savršena. Sve veslačice u lađi, od mladih i novih cura, do onih iskusnih, veslale su bez prestanka, s puno emocija i podrške. Negdje sam zapisala da jako volim osvajati medalje, ali da mi je ova, od osvojenog devetog mjesta, do sada najdraža. Jer što je važnije nego biti živ i zdrav? Apsolutno ništa. Nadam se da ćemo svi u ovoj ekipi biti živi i zdravi još jako dugo i da ćemo imati priliku osvajati i druge medalje, a ovu ćemo uvijek nositi sa sobom na postolju.
O maratonu lađarica i lađara neću više pisati jer je već napisana lijepa reportaža. Samo ću još jednom, bez straha od pretjerivanja, reći kako je ovo bilo lijepo iskustvo. Kako je divno biti dio ovog tima i kako je lijepo to što radimo. Ne mogu sakriti zadovoljstvo i zahvalnost što smo dobili podršku Hrvatskog nacionalnog vijeća. Kao što ne mogu, a da se ne sjetim i ne budem zahvalna našem voditelju Pavlu Matariću i budem sigurna da je on svakako ponosan na nas. Za sve nas ovo je puno više od natjecanja u sportskom smislu, ovo je natjecanje u smislu života i za nas navijamo svim srcem.
Idemo u planine

Nakon natjecanja i još nekoliko dana u kampu s ostatkom ekipe, plan mi je bio nastaviti put odlaskom u planinu. Durmitor i Prokletije su dočekali svoj trenutak i bila sam izvan sebe od uzbuđenja.
Prvi problem je nastao kada sam saznala da mi je gotovo nemoguće pronaći prijevoz od Metkovića do Nikšića, gdje sam trebala nastaviti put. Moglo se to učiniti s mnogo zaustavljanja i previše sati putovanja, pa je morala biti promjena planova. Nastavak putovanja kreće iz Dubrovnika.
Kako sam neplanirano provela prekrasan dan u Dubrovniku, kako mi je Durmitor izmicao, ali mi nije pobjegao, zašto nisam stigla do Prokletija i što se sve neplanirano dogodilo, ostavljam za sljedeći dio. Završavam ovaj, kao što sam i počela: zaboravila sam koliko sam sretna kada putujem.
Gorana Koporan