Arhiv tekstova

Mir, harmonija i čisto more

Sjećate li se Smogovaca? To su oni mali, ali su veliki, odnosno nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali.
E, tako nekako dalo bi se definirati mnoštvo mjesta diljem Jadrana, uključujući i otoke, plus sva ostala mjesta na Planetu u koja kroči turistička noga. Plus Orebić. Koji jeste mali, ali ipak dovoljno velik da ne bude jako mali, odnosno da imaš što ti treba i da ti ne bude dosadno.
Do Orebića se, međutim, ne stiže kao do Rijeke ili Crikvenice, pa čak ni kao do Splita. Iz perspektive Subotičanina, bilo da ideš preko Bosne i Hercegovine, bilo preko Zagreba očekuje te brat bratu 12-13 sati putovanja. U prvom slučaju put je kraći, ali su zato ceste lošije, a tu su i prelasci preko granice: Srbija – Hrvatska, pa Hrvatska – Bosna i Hercegovina, pa onda Bosna i Hercegovina – Hrvatska, što je, uz podrazumijevajuće gužve i čekanja na prijelazima posve dovoljno da u startu odustaneš i zaputiš se trasom nekih 200-300 kilometara dužom, ali zato neusporedivo komfornijom. I skupljom (jer, cestarina se svako malo naplaćuje od Slavonike, preko Lučkog pa onda i kod Ploča. Ne pomaže tu puno ni Pelješki most, jer ušteđeno vrijeme na njemu izgubio si po Bosni i Hercegovini ili pak dugoj monotoniji polukružne autoceste od Osijeka do Ploča.

Izvrstan pogled na susjedni krov

Kada se, međutim, stigne do Orebića, u istom trenu zaborave se i gužve na autocesti i nakupljeni umor i nestrpljenje »kad će već?« koje te pratilo nekoliko minuta ranije. Susret s poznatim mjestom, ljudima u njemu i svježinom mora i morskog zraka izliječio bi čak i Jeremiju.
Turisti koji imaju običaj mijenjati destinacije ljetovanja (zimovanja, proljetovanja ili jesenovanja, svejedno) obično se oduševljavaju površnim stvarima: izgledom mjesta, ponudom, gostoljubivošću domaćina i sličnim stvarima, bez dubljeg ulaženja u svakodnevni život mještana i njihove probleme. Uostalom, zato su i turisti – da se odmore, a ne da se bave pitanjima koja ih čekaju i kada se vrate vlastitom domu.
Ali, kada si već »neki puta« na istom mjestu, onda ti, htio to-ne htio, »u pogled« upadnu i detalji kojih nisi bio svjestan (ili ih jednostavno nisi znao) kada si tamo boravio prvi puta. Divlja gradnja – koja je u Dubrovniku rušenjem ograde i zida koji sprječavaju izlaz na more poprimila oblike »građanske revolucije« (uz potporu lokalnih vlasti!) – sasvim se fino odvija i u Orebiću. S terase našeg dugogodišnjeg domaćina, Subotičanina Csabe Sepseyja sve je manje pogleda na more, a sve više na krovove zgrada novoniklih susjeda.
»Ne tako davno s moje terase vidio sam i Lumbardu i Korčulu, a sad ne vidim ni more u Orebiću«, objašnjava nam Sepsey, koji ima kuću na uzbrdici ponad glavne ceste, na nekih 150 metara od obale.
Na mjestu nekadašnjeg restorana Đardin, čiji je vlasnik također bio Subotičanin, odmah iznad gradske plaže Trstenica, otkuda se pružao fantastičan pogled na otvoreno more (koliko ono već može biti otvoreno zbog »zagrađenosti« Korčulom, Mljetom i okolnim otočićima) danas, naravno, moderna višekatnica čija je isključiva namjena izdavanje apartmana. I tako i istočno i zapadno duž mjesta, pa čak i gore prema Svetom Iliji (najvišem vrhu Pelješca, koji se nalazi iznad Orebića).
Ali... pustimo pitomu i divlju gradnju tamošnjim komunalnim službama i svijesti samih mještana. Jer, za prosječnog turista ima u ovom mjestu i puno ljepših stvari.

Ljepota cijena i njihovo naličje

Jedna od njih – koja je zapravo i najljepša i koja i odgovara na upit zašto se vrijedi pomučiti i doći do Orebića – može se opisati s (te) tri kratke riječi: mir, harmonija i čisto more. Treba li nešto više osobi sitoj svakodnevne gužve, buke, stresa, viška adrenalina...? Odgovor je, naravno – ne! I zato Orebić nije preporučljiv onima koji na moru traže provod u svemu prethodno nabrojanom. Zapravo, taj opisani sklad dodatno je obogaćen odnosom lokalnog stanovništva i turista, gdje svatko svakoga uvažava i nitko nikome ne smeta. Na Trstenici je, recimo, kao na Babilonskoj kuli: čuje se mnoštvo jezika, a svi se opet razumiju u osnovnom – ne smetati drugome. Uzme li se u obzir i »konfiguracija« same plaže (mnoštvo hladovine, blagi prijelazi u duboko more uz šljunkovito dno), može se reći kako je to raj i za obiteljski turizam i za one koji se radije opuštaju malo dalje od obale. Trstenica, naravno, ima i svojih nedostataka, poput onih da (od ove godine) nema sanitarnog čvora, tuševa ili pak neizbježne ponude kakva je mogućnost kupovine sladoleda, sokova, piva, hrane i sličnih potrepština. Ali, u blizini su prodavaonice, pekare, restorani... pa se i to lako nadoknadi ukoliko netko ožedni, ogladni ili ga pak... Ako stigne na vrijeme.
Neizbježno pitanje nakon svakog povratka u domicilnu sredinu je »a kakve su cijene«? Cijene, čak i uz očekivano »zaokruživanje eurocenta na više«, su neočekivano pristupačne, napose ako se u obzir uzme gdje se i kada tamo nalaziš. Dakle, u špicu turističke sezone, što znači od konca srpnja do polovice kolovoza, apartman za dvoje, odnosno četveročlanu obitelj mogao se naći od 45 do 55 eura, što će nam jednako potvrditi Subotičani Katalin i Károly Mészáros, odnosno Ljubica Vuković-Dulić i njen suprug Ivica, koji su također u navedeno vrijeme ljetovali u Orebiću. Usporedimo li to s Istrom, Splitom, Hvarom, Dubrovnikom... U stvari, nepotrebno je uspoređivati. Ili, pak, uzmimo za primjer restorane. Najčešća cijena porcije škampa u orebićkim restoranima (kojih, naravno, ne manjka) je 17 eura, lignji na žaru 14, a pizza veoma pristojne veličine staje od 8 do 10 eura. Na samo petnaest minuta plovidbe brodicom do obližnje Korčule (po cijeni od tri eura) iste se namirnice plaćaju i 90, pa i sto posto više. Uostalom, i cijene u pojedinim subotičkim restoranima su više od prosječnih u Orebiću.
Ako ste, pak, skloniji »ekonomičnijem turizmu«, i za to postoje mjesta. Recimo, cijena orade u supermarketima u vrijeme akcija je od 8 do 9 eura po kilogramu, što je znatno manje u odnosu na tržnicu gdje ista riba staje i 11-12 eura (kao i kod nas). Ako pri tomu znate da je, bez obzira na to gdje ju kupujete, riječ o oradi iz uzgoja (kao i kod nas kada je riječ o slatkovodnoj ribi), onda se za razmjerno jeftine novce može napraviti pristojna večera za više čeljadi. Što se ostalih cijena u trgovinama tiče, dovoljno je reći da je sve skuplje, ali u prilično širokom rasponu: od 5 do 10 posto (mlijeko i mliječni proizvodi), pa i 20-30 do 40 posto (kruh, meso, mesne prerađevine, voćni sokovi, pivo...).
Neovisno o debljini novčanika, ljudi koji su odabrali Orebić i Hrvatsku za ljetovanje manje ili više znali su za to. Što, međutim, s ljudima poput »barba« Ante koji se kao udovac i izbjeglica iz Bosne naselio u Orebić, tamo izgradio kuću, u međuvremenu mu djeca otišla u inozemstvo, i gdje sada iz svoje tri mirovine (BiH, Slovenija i Hrvatska) ne može sastaviti kraj s krajem (izdržava i bolesnog brata), pa sa svojih 75 ljeta svake noći na kamionu orebićke Čistoće prazni kontejnere dok gosti, poput doljepotpisanoga, spavaju snom pravednika? Što s M., koji je u Orebić iz razloga koje nije teško pogoditi došao prije tridesetak godina iz Šida, i koji je kao konobar radio u dubrovačkom Libertasu (hotel), a zbir njegove dvije mirovine (iz Srbije i Hrvatske) ne premašuje 500 eura, što je realno kao kod nas 25.000? I jedan i drugi, međutim, prije svega Bogu zahvaljuju na zdravlju a optimizam im je svakako više crta karaktera nego činjenica da je ova turistička sezona jedna od najboljih u Hrvatskoj. I u Orebiću, naravno.
Zlatko Romić