Arhiv tekstova

Kotlić, drva, doping – i dobri suci

Mnoštvo je tekstova, a još više radio i(li) televizijskih priloga napisano i snimljeno na natjecanjima u kuhanju riblje čorbe ili paprikaša s osnovnim pitanjem sudionicima: u čemu je tajna njihova dobrog okusa? Svatko od njih je za ovo razmjerno jednostavno jelo navodio osnovne sastojke: ulje, luk, više vrsta ribe (svježe), rajčicu, mljevenu papriku (koja, naravno, mora biti vrhunske kvalitete), sol ili vegetu, rajčicu i još poneki sastojak koji vlasnik recepta čuva ljubomorno kao kvočka jaja. Tako je, naravno, bilo i u subotu, 2. rujna, na 10. Fišijadi koja je održana u Belom Manastiru. Već umorni od istih pitanja, sudionici su novinarima mantrali davno naučen tekst: voda, sol, riba, rajčica, ekstra paprika iz tog i tog kraja i poneki sastojak kojega ni ovoga puta nisu željeli podijeliti sa širim auditorijem, a koji im je na ranijim natjecanjima donosio nagrade.
Ekskluzivno za čitatelje Hrvatske riječi mi smo se potrudili saznati koji bi to tajni sastojci mogli biti, a koje natjecatelji redovno prešutkuju prilikom obraćanja javnosti. Kada smo u startu isključili mnoštvo njih, poput brašna, gustina, želatina, jaja, voća, grožđica, pa čak i masti (iako nerado), nije nam, naizgled, ostalo puno materijala. Ali, to je i bio cilj: izbaciti sve uljeze iz tajnih recepata i usredotočiti se na traženje onih pravih.

Treninzi doma i u društvu

»Ja koristim ovaj moderni kotlić, a ne onaj starinski, bakreni. Iako je on vjerjatno bolji. Bitno je da u njega stane ribe koliko treba. Ovoga puta to će biti oko šest kila, a sve ostalo je standardno, kao što ste već i čuli«, kaže nam Milan Mustač iz Dobrovoljnog vatrogasnog društva Beli Manastir, koji je više puta trenirao uoči baranjskog natjecanja i to tako što je doma skuhao fiš (riblji paprikaš), kako kaže, »kad god mu je palo na pamet«.
Franjo Vašanda iz obližnje Šumarine kaže da se sa svojom ekipom Baja natječe na svakoj Fišijadi u Belom Manastiru, ali i diljem Baranje i Slavonije, gdje god se kuha fiš, što u prijevodu znači da treniraju svakoga tjedna s materijalom kojega sam na Dunavu upeca. Što se kotlića tiče, kaže da je bakreni daleko najbolji, ali ga je teško naći, pa se onda – po načelu »kad nema kiše, dobar je i led« – mnogi zadovoljavaju i onima od rostfreia ili pak emajliranim. Budući da su mnogi sudionici fiš kuhali na plin Vašanda kaže kako to nije »ono pravo«:
»Nisu plin i drva isto. Drvo je drvo. Evo ova crvena vrba: daje bolju temperaturu, bolju vatru, a i kad malo pepela uđe u kotlić, to je onda neusporedivo s ovim koji se kuha na plin. Ma, to i suci primijete.«
I Damir Horvatović iz Donjeg Tavankuta, kao član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Tavankut – koje ima dugogodišnju suradnju sa svojim kolegama iz Belog Manastira – kaže da je od početka Fišijade njen aktivni sudionik. Kaže da se nikada nisu natjecali nego im je cilj da ono što skuhaju pojedu, naravno dijeleći sa svojim prijateljima. Lani ih je, kaže, bilo čak šesnaest, a ove »samo« pet u ekipi. Možda nam upravo Horvatović otkriva najtajniji sastojak svakog fiša: sastojke koji su nam stalno pred očima, a nitko ih ne uvrštava u sastavni dio recepta:
»Doping? Uvik! Fala Bogu da ga hasniramo, on je neizostavan. Svaka čast organizatorima što nas ne kontrolišu. Al ja imam svoj ‘dopingometar’, jel ako pritiraš, pritiraš i s paprikom i sa soli... a ni ne ostiš.«
Slobodan Ribić iz Osijeka, sa svojom ekipom Aruna, ne samo da koristi doping (»sve od voća«, kako kaže) nego je za bolji štih u i oko kotlića bio okružen i »svircima«. Iako, kao i o ljepoti i nogometu, svi imaju i svoje viđenje sudaca, Ribić je ostao maksimalno objektivan kada je riječ o tomu:
»Od sudaca, naravno, očekujem da budu korektni i da izaberu nas za pobjednike.«

Sa svih strana, pa i odavdje

Sumirajući sve do sada rečeno, Mate Perković iz Turističke zajednice Baranje razgovor počinje s »osobnom iskaznicom« manifestacije. Kako kaže, u subotu je nastupilo 190 sudionika na baranjskom natjecanju u kuhanju fiša i još njih 24 na državnom, kao završnoj manifestaciji Prvenstva Hrvatske u ovoj gastronomsko-sportskoj kategoriji. To znači da su se na državno prvenstvo plasirali pobjednici iz svih pet slavonsko-baranjskih županija, te pobjednici na ranije održanim lokalnim fišijadama. Kako veli, lako je (bilo) prepoznati tko je natjecatelj, a tko kuha za društvo: oni koji kuhaju na drva, natječu se, a oni s plinom čine to za svoju dušu.
Iako je iz branše kojoj su gosti s raznih strana primarni cilj, sugovornik se malo trgnuo na upit zašto nema, recimo, Dalmatinaca na Fišijadi?
»Dalmatinci koji prave fiš? Zanimljiva ideja. Mogao bih i ja, recimo, napraviti brudet, ali hoću li ga napraviti kao Dalmatinac, nisam baš siguran. Ipak, radije bih se opredijelio za internacionalizaciju Fišijade, pa da nam dođu natjecatelji iz Baje, Segedina, Monoštora ili Novog Sada«, kaže Perković.
Što se ostalih »tajnih sastojaka« tiče, stvari stoje ovako: budući da Fišijada ne potpada pod Olimpijski odbor, doping ne samo da je dopušten nego je i poželjan, a suci su, kako kaže, pravi profesionalci i odbijaju sva mita i korupciju (jer ih, kao zemlju članicu Europske unije, prati Europska komisija). I pored toga, kako bi se navedene makinacije svele na nultu mogućnost, sugovornik otkriva još jednu buduću novinu koja će znatno unaprijediti natjecanje na Fišijadi:
»Za sada još nismo uveli VAR tehnologiju, ali nam je sljedeće godine u planu i to uvući kroz neki europski projekt.«
Ia za kraj, ajde da budemo i malo ozbiljni. Mate Perković kaže da Fišijada sa svojih tri do pet tisuća sudionika i posjetitelja u značajnoj mjeri služi za promidžbu baranjskog turizma. Kako ovo ne bi bilo samo fraza, on ju potkrepljuje činjenicama.
»Ovu manifestaciju dijelom financira Grad Beli Manastir, dio je prijavljen Turističkoj zajednici Hrvatske kao projekt, a dio se dobije od same kotizacije. Ali, mnogo značajnije od toga je da je u posljednjih devet godina u Baranji povećan broj noćenja za oko 200 posto, što znači da sada godišnje imamo oko 50.000 noćenja. Zatim, sve manifestacije koje se u Baranji rade vezane su uz eno ili gastro ponudu, a to ujedno znači i razvoj naše poljoprivrede i obrta«, kaže Perković, zaključujući kako im najveći broj gostiju, osim iz Hrvatske (49 posto), dolazi iz Mađarske, puno je i iz SAD-a, Njemačke i Austrije, a, kako veli, »polako pristižu« i gosti iz Vojvodine i Srbije.
Zlatko Romić