Arhiv tekstova

Parčetić

Parčetići su igrali značajnu ulogu u povijesti Sombora u 18. stoljeću. Predstavnik ove obitelji Martin Parčetić (1721. – 1789.) bio je na čelu pokreta za izuzimanje Sombora iz podložnosti feudalnim (komorskim i županijskim) vlastima. On je i prvi gradonačelnik (sudac) slobodnog kraljevskog grada Sombora kao i rodonačelnik plemenitih Parčetića. Naime, 1753. obitelj je uzdignuta u plemeniti status. To je bila nagrada za čitav spektar zasluga od Velikog bečkog rata (1683. – 1699.) do Rata za austrijsko naslijeđe (1740. – 1748.). Martin Parčetić je na neki način otac građanskog Sombora. Međutim, on u svom Somboru danas nema ni ulicu niti bilo koje drugo obilježje. 

Prehistorija

Podatci o Parčetićima prije Martina Parčetića su oskudni. Prezime Parčetić javlja se i u matičnoj knjizi krštenih u Subotici 1687. Poznato je na temelju predanja obitelji Parčetić da je Martinov pradjed Jakov poginuo u bitci kod Sente 1697. koja je označila konačni kraj osmanske opasnosti u Bačkoj. Martinov djed Ivan (Ivaga) zadobio je osam rana u borbama s Turcima Osmanlijama. Martinov otac Ivan bio je u turskom zarobljeništvu. Rođen je oko 1695., a umro 15. III. 1741. Po svemu sudeći, bio je jedan od sudionika austrijsko-turskog rata 1737. – 1739. koje je Somborce koštao mnogih ljudskih i materijalnih žrtava. U svakom slučaju, može se s pravom zaključiti da su Parčetići bili značajna obitelj i prije Martina Parčetića i da su sudjelovali u povijesnim događajima koji su oblikovali Sombor i Bačku.

Genealogija

S više sigurnosti o Parčetićima se može govoriti tek od vremena Martina Parčetića. Njegov šukununuk Feliks Parčetić (1839. –1889.) bio je veliki župan Novog Sada. Feliks je čuvao plemićku povelju, koju je njegov šukundjed dobio 1753. Također je poznavao genealogiju obitelji u osnovnim crtama. Detaljnija genealogija može se rekonstruirati na temelju zapisa u matičnim knjigama, koje se čuvaju u Somboru i Subotici. Linija od Martina do Feliksa izgleda ovako: Martin (r. 26. X. 1721.) i Oliva Čuvardić (vj. 20. XI. 1740. u Somboru); Josip (r. 6. I. 1752.) i Terezija Guganović (vj. 1. III. 1772. u Subotici); Antun (r. 23. IX: 1780. u Somboru) i Marija Guganović (vjenčani prije 1816.); Aleksandar (r. 5. XI. 1816.) i Terezija Pacher (vj. 28. XI. 1838. u Subotici); Feliks (r. 12. IX. 1839.) i Klara Majoros (15. X. 1870.).

Obol obitelji Parčetić

Martin Parčetić je u vojsku stupio 1740., godinu dana prije smrti svog oca (1741.). Za pretpostaviti je da je njegov otac poslije preležanog turskog ropstva bio nesposoban za službu i da je Martin naslijedio ratnički zanat. Godine 1740. izbio je Austrijski nasljedni rat (1740. – 1748.). Martin je sudjelovao u borbama u gornjoj Austriji i Bavarskoj, koje je Austrija vodila protiv Bavaraca i Francuza. Prvo je bio obični vojnik (gregarius). Zatim se javlja kao intendant (designator hospitiorum), časnik zadužen za opskrbu vojnika. U plemićkoj povelji iz 1753. su zabilježeni njegovi podvizi. Kod austrijskog grada Ennsa je ratnim lukavstvom zauzeo neprijateljsku ostavu hrane (magacin, magazu) sa samo sedmoricom svojih suboraca. U bitci kod Fort-Loisa (istočna Francuska) je ranjen u desnu nogu, nakon što su mu dva konja izranjavana. Sa svježe previjenom ranom nastavio se boriti. Kod Warburga u Bavarskoj je u samoj bitci ustupio svog konja svom višem časniku, riskirajući svoj život i zadobio ponovno teške rane. 

Obiteljsko naslijeđe

Među spisima Josipa Vojnića od Bajše nalazi se jedan zanimljiv prijepis pisma Feliksa Parčetića iz vremena kada je bio kraljevski bilježnik u Starom Bečeju (od 25. X. 1881.). U tom pismu Feliks potvrđuje da je Andor Parčetić, učenik kadetske škole u Temišvaru, povezan u izravnoj liniji s njim i da je prema tome plemenit. Već naredne 1882. godine Feliks Parčetić je postao veliki župan Novog Sada. Ostao je u pozitivnoj uspomeni novosadskih Srba. Posljednja četvrt 19. st. je era intenzivne mađarizacije i samo mali broj hrvatske (bunjevačke) aristokracije je znao jezik svojih predaka. Feliks Parčetić je u razgovoru s novosadskim Srbima koristio bunjevačku ikavicu. Njegova kuća (palača) u Novom Sadu (na Trgu mladenaca) sačuvana je i u njoj se nalazi Matičarski ured.