Arhiv tekstova

Salašari somborski prva ženska posada koja je veslala

Nakon utrke sezone na Neretvi, Salašari somborski nastavljaju dalja natjecanja. Muška i ženska posada proteklog su vikenda sudjelovale na utrci od Vukovara do Iloka, tradicionalnom maratonu Dunavska čikla, te ostvarile zapažene rezultate. Muška posada zauzela je drugo mjesto, dok su djevojke osvojile peto mjesto. Na ovogodišnjoj utrci prvo mjesto osvojila je ekipa Argo iz Bjelovara, a uz njih je sudjelovalo nekoliko domaćih timova.
U organizaciji Veslačke udruge Dunavska čikla, a u sklopu 56. Iločke berbe, održana je tradicionalna utrka – maraton čiklji na Dunavu od Vukovara do Iloka. Svrha ovog maratona je promocija tradicionalnog veslačkog plovila dunavske čikle, kao i promocija Dunava. Staza utrke duga je 34,5 kilometara, a tu dionicu veslači prijeđu za oko tri sata. Cjelokupnu manifestaciju prati izvrsna ponuda gastronomskih i turističkih potencijala ovog dijela Srijema.
Muškoj posadi ovo je bio sedmi nastup i do sada su osvojili jedno prvo mjesto, jedno drugo, četiri puta treće i jednom četvrto mjesto. Za svaki nastup imaju prekrasna sjećanja. No, ove godine su im se prvi put pridružile i žene, što je ujedno bio i prvi put da je na ovom maratonu sudjelovala ženska posada, pa im posvećujemo posebnu pozornost.
»Mi smo prva ženska posada koja je ikada veslala ovaj maraton, na zadovoljstvo svih prisutnih. Nadamo se da će se iduće godine prijaviti više ženskih ekipa, ne toliko zbog natjecanja, koliko zbog druženja i zajedništva«, nije krila oduševljenje kapetanica ženske posade Salašara somborskih Marija Mandić.
U ovom tradicionalnom i atraktivnom dunavskom maratonu sudjeluju posade od sedam članova, šest veslača i jedan veslač, a vesla se isključivo u starim dunavskim čamcima, takozvanim čiklama. Svoje iskustvo i dojmove s nama je podijelila veslačica ženske ekipe Salašari somborski Kristina Pekanović.
»Kada je krenula priča o mogućem nastupu naše ženske ekipe, nisam mogla sakriti oduševljenje i uzbuđenje. Prijavila sam se prije nego što sam znala hoće li nas biti dovoljno. Naš ovogodišnji nastup na Neretvi i Maratonu lađarica bio je zaista poseban i potrebno je nastaviti taj sjajan niz. Kako je krenulo popunjavanje ženske posade pomislila sam na 34 kilometra veslanja po Dunavu i uhvatila me je panika. Nikada nismo veslale tri sata u cugu. Utrka je teška, ali je osećaj fantastičan. Ovo je nešto skroz drugačije od veslanja na Neretvi. Bili smo jedina ženska ekipa na ovom maratonu ali i jedina ženska ekipa ikada koja je preveslala ovu dionicu od Vukovara do Iloka. Izazov je time bio još veći. Nekoliko puta je baš bilo teško nastaviti veslati zbog umora, ali u tim trenucima pogledaš cure oko sebe, kojima je isto tako teško, a koje ne staju i ne odustaju i onda samo zabiješ veslo još malo jače«, rekla je Kristina i dodala: »Bez razmišljanja bih opet ponovila ovo iskustvo. Osvojeno peto mjesto je ništa naspram svih zaveslaja koje smo odveslali, sve podrške koju smo dobili kako od ostalih muških posada tako i od organizatora koji su se potrudili napraviti posebne personalizirane medalje za našu žensku ekipu. Nadam se da će se u budućnosti još neka ženska ekipa odvažiti odveslati ovu etapu nimalo lagane utrke. Teško je, ali je sjajan osjećaj biti dio toga. Kad mogu muškarci, mogu i žene«.
Gorana Koporan