Arhiv tekstova

Kritičko mišljenje se suspendira

Prvi okrugli stol u okviru javne rasprave o Nacrtu Zakona o javnom informiranju i medijima i Nacrtu Zakona o elektroničkim medijima održan je 13. rujna u Beogradu, zatim su uslijedili okrugli stolovi u Nišu, Novom Sadu ovoga tjedna, a 4. listopada slijedi okrugli stol u Kragujevcu. Time se završava serijal okruglih stolova, ali vrlo vjerojatno ne i rasprava u društvu o tome kakvi su danas mediji i kakvi bi oni trebali biti – koji rade u skladu s profesionalnim i etičkim normama, koji informiraju, a ne manipuliraju i ne potiču agresiju i nasilje. Stanje u medijima i nezadovoljstvo medijima jedna je od stalnih tema od početka višestranačja u Srbiji, a posljednjih mjeseci i jedna od tema prosvjeda koji se održavaju od svibnja, nakon višestrukih ubojstava. Hoće li ovi zakoni pridonijeti da se situacija u medijima poboljša i da se profesionalni i etički standardi poštuju, a da oni koji to ne poštuju budu sankcionirani, među ostalim govori za naš tjednik profesor u mirovini Fakulteta političkih nauka u Beogradu dr. sc. Rade Veljanovski, dugogodišnji novinar i urednik, autor brojnih knjiga i radova o novinarstvu, medijima i medijskoj politici. 
► U tijeku je javna rasprava o Nacrtu Zakona o javnom informiranju i medijima i Nacrtu Zakona o elektroničkim medijima. Jesu li predloženi nacrti zakona bolji od postojećih i hoće li razriješiti najveće probleme u medijima?
Najprije treba podsjetiti da se s izradom nacrta oba zakona mnogo kasnilo i da su trebali odavno biti napisani, a i usvojeni. Budući da je takva inicijativa u rukama države, od nje se očekivalo da se posao obavi na vrijeme ili da se čuje prihvaljivo obrazloženje zašto se to nije dogodilo, međutim, takvog objašnjenja nema. Već ove okolnosti ukazuju kako nije sve u redu s izmjenama zakona, jer ovu fazu regulatornih promjena treba promatrati kao doprinos poboljšanju medijskog sustava i prilagođavanja standardima i iskustvima demokratskog svijeta, prije svega Europe. U tom smislu predloženi nacrti zakona sadrže izvjesna poboljšanja, ali i vrlo zabrinjavajuće odredbe, koje mogu našu medijsku situaciju vratiti u neka prošla vremena. 
► Što novi zakoni donose u pozitivnom smislu, a što ostaje neriješeno ili problematično?
Zakon o javnom informiranju i medijima bolje definira javni interes, razrađuje detaljnije proces projektnog sufinanciranja medija, više se bavi položajem novinara, a Zakon o elektroničkim medijima bolje precizira definicije koje se u zakonu koriste, ozbiljnije određuje obaveze Regulatora, prije svega u pogledu nadzora nad pružateljma medijskih usluga, bolje precizira okolnosti u kojima se izriču mjere elektroničkim medijima koji krše zakon. U ovom zakonu se mnogo preciznije određuju kriteriji koje trebaju ispuniti članovi Savjeta REM-a i iz ovlaštenih predlagača isključuju nadležni odbori republičke i pokrajinske skupštine. Ima i drugih pitanja koja se dosljednije razrađuju, ali ostaju i velike dileme. To je u Zakonu o javnom informiranju i medijima način kojim treba onemogućiti da se prilikom odluka o projektnom sufinanciranju javni novac daje medijima koji krše profesionalne i etičke standarde, jer jedan broj medija i novinarskih udruga ne žele prihvatiti da se za to koriste nalazi Savjeta za štampu, kao tijela samoregulacije. Drugi veliki problem je omogućavanje da poduzeća, čiji je osnivač ili vlasnik država, mogu osnivati medije, što je drastično vraćanje unazad. Jedno od najspornijih pitanja je odbijanje vlasti da se u momentu donošenja novog Zakona o elektroničkim medijima bira novi sastav Savjeta REM-a, što direktno proizlazi iz medijske strategije usvojene u siječnju 2020. godine i to od strane Vlade Srbije.  
► Ministar informiranja i telekomunikacija Mihailo Jovanović je rekao da su zahtjevi medijske zajednice uvaženi i da zajedno s medijskom i novinarskom zajednicom rade na unaprjeđenju medijske scene. Jesu li zaista uvaženi zahtjevi medijske i novinarske zajednice?
Nažalost, to je samo djelomično točno, jer neke veoma važne inicijative nisu prihvaćene i o njima se vodi rasprava. Medijska i novinarska zajednica nije jednoglasna, ona je vrlo heterogena, a u jednom broju slučajeva očigledno je da se pojedinci i jedan broj manjih udruga neskriveno zalažu za partikularne interese, koji su suprotni javnom interesu.
► Hoće li se novim zakonima riješiti pitanje javnih servisa (RTS, RTV) i njihove uloge u ostvarivanju javnog interesa?
Spomenutim zakonima se vrlo malo tretiraju javni servisi. U njima se oni tek načelno spominju, jer rad javnih servisa regulira poseban Zakon o javnim medijskim servisima koji trenutno nije  obuhvaćen promjenama iako bi za to bilo razloga. Ima najava da će i ovaj zakon doživjeti izmjene, ali se još ne zna kada će početi rad na njemu.
► Također, ministar kaže kako će se ostvariti veća nezavisnost i profesionalnost u radu Regulatornog tijela za elektroničke medije. Kako to novi nacrt zakona garantira?
Nove odredbe koje su ušle u Nacrt Zakona o elektroničkim medijima predviđaju veću samostalnost i djelotvorniji rad REM-a. Međutim, za tako nešto nije moguće osigurati garancije u zakonu već u izboru članova Savjeta i njegovom praktičnom ponašanju. I do sada nismo imali loše odredbe, ali REM nije dovoljno radio u skladu sa zakonom i svojim obavezama. Nažalost, u tome je imao podršku vlasti, pa su kritike stručne i opće javnosti ostale bez odgovora. Zato je i važno promijeniti sastav Savjeta Regulatora, odmah poslije donošenja novog zakona, jer se postavlja pitanje kako će članovi ovog tijela, koji do sada nisu radili dovoljno odgovorno i koji su doprinijeli lošim odlukama u odnosu na ponašanje medija, sada ostvarivati zakon koji je zahtjevniji. Našoj javnosti treba biti jasno: kada se u vezi s medijima i regulatornim tijelom govori o nezavisnosti, misli se prije svega na nezavisnost od države, od vlasti. To je standard. Te nezavisnosti do sada nije bilo.  
► Kako ocjenjujete rješenja za rad nakladnika medija čiji su osnivači vijeća nacionalnih manjina. Jesu li ponuđena rješenja dobra?
Nije jednostavno regulirati ovo pitanje, jer s jedne strane i ovi mediji trebaju biti odmaknuti od bilo kakvog političkog utjecaja, što nije sasvim moguće ako su osnivači vijeća nacionalnih manjina, a s druge, po principu pozitivne driskriminacije ovim medijima treba pomoći da opstanu. U ponuđenim rješenjima, imam dojam da se više radi o financiranju, a ne o sufinanciranju i svakako nije dobro što etičke kodekse trebaju donositi nacionalna vijeća i nakladnici medija. To je loš presedan. Takve dokumente isključivo donose sami novinari i mediji, jer su to dokumenti samoregulacije.  
► Do sada je bilo puno problema i nejasnoća i u projektnom sufinanciranju medija. Hoće li novi zakon poboljšati i učiniti  transparentnim ovaj proces, kako obećavaju predlagači?
To je jedno od najtežih pitanja nove regulacije. Prvo, treba reći da je izvorno cilj projektnog sufinanciranja bio da se pomogne malim, uglavnom lokalnim medijima, koji su bitni za ostvarivanje javnog interesa, ali teško mogu opstati na tržištu jer, nažalost, ono što je u javnom interesu često nije komercijalno. Sadašnjim prijedlogom se previše široko obuhvaćaju mediji koji mogu konkurirati za javni novac, čak i oni koji su visokotiražni ili imaju pokriven cijeli teritorij države, što samu ideju dovodi do apsurda. Razumije se, najveći problem je kako postići to da novac ne dobijaju oni koji ga po svom radu ne zaslužuju, što se do sada uveliko događalo. Sadašnja formulacija da se stavovi Savjeta za štampu uzimaju u obzir samo za medije koji priznaju nadležnost tog tijela, ako ostane u zakonu, ide na ruku baš onima koji krše novinarski kodeks.
► Na koncu, može li i hoće li zakon doprinijeti kvalitetnijem programu i sadržajima u medijima, televizijskim prije svega, na javnom servisu i u privatnim medijima? 
To se uvijek očekuje od zakona, ali ni dosadašnji zakoni nisu sprječavali medije da imaju kvalitetnije sadržaje. Međutim, većina komercijalnih televizija, pa i javni servisi to nisu poštovali u dovoljnoj mjeri, posebno u informativnim programima. Tome je doprinosio i REM. Bojim se da donošenje novih zakona, čak i s boljim odredbama, ne bude samo iluzija da se nešto stvarno mijenja, jer nam je mnogo više potrebna promjena prakse nego regulative. Tome trebaju doprinijeti svi: mediji, novinari, vlast, regulatorna i samoregulatorna tijela, pa i sami građani.
► Ministar je također rekao i kako će uvažiti svaki prijedlog i sugestiju koji budu poboljšali odredbe nacrta ovih zakona ali da, za sada, nema sugestija. Vjerujete li da će se tako i dogoditi, odnosno da će se zahtjevi i prijedlozi medijskih profesionalaca i udruženja, odnosno struke poštovati?
Nije poznato koliko je do sada prijedloga i sugestija u pisanoj formi stiglo na adresu nadležnog ministarstva. Vjerojatno će toga biti, uglavnom u posljednjem trenutku. Od onoga što se do sada čulo u javnoj raspravi, ministar ne prihvaća neke krucijalne prijedloge i sugestije, čak ni one koje su u suglasnosti s medijskom strategijom, kao na primjer izbor novog Savjeta REM-a poslije donošenja zakona. Također, izričito se odbija zahtjev da se državi ne omogući vlasništvo nad medijima, jer, jasno je, time se podržava interes Telekoma, odnosno države, a ne javni interes.  
► Iz Koalicije za slobodu medija tvrde kako je u oba nacrta zakona sporno to što se dozvoljava da vlasnik medija može biti privredno društvo koje je osnovala država, što prije nije bilo dozvoljeno. Vraća li se država u medije i je li ikada nestao njen utjecaj i moć u medijima? 
To jeste veliki problem. Pabirče se primjeri u Europi gdje državni telekomi imaju po neki medij i često se to tvrdi i za zemlje u kojima tako nešto nije moguće, kao što je Njemačka, na primjer. Potpuno se zanemaruje činjenica da druge zemlje imaju vrlo ozbiljne kontrolne mehanizme koji ne dopuštaju da se preko takvih medija prenosi propagandni utjecaj države, odnosno vlasti. Kod nas nikada nije nestao utjecaj države na medije, naprotiv on je godinama sve veći, a sada postoji opasnost, da, usprkos jednom broju boljih odredaba u zakonima, taj utjecaj bude drastičan i poremeti medijsko tržište i onemogući medijski pluralizam i nediskriminatornost, što se formalno garantira zakonom.
► Po indeksu slobode medija međunarodne organizacije Reporteri bez granica, Srbija je na 91. mjestu, posljednja među državama Zapadnog Balkana. Što su glavni uzroci tako lošeg stanja u medijima već dugi niz godina, a kako se čini stanje se ne poboljšava?
Upravo je nepoštovanje vlastitih zakona i standarda i iskustva demokratskog svijeta osnovni uzrok. Najodgovornija je država, jer ne potiče demokratsku transformaciju medijskog sustava, ali i ostali politički i društveni akteri doprinose lošim odnosima u javnoj sferi. Politička situacija govori o nezrelosti naše demokracije, zbog čega tranzicija predugo traje. Nema dovoljno svijesti o objektivnom informiranju i slobodi izražavanja kao »kisiku demokracije«. Kritičko mišljenje se suspendira, postoje mediji za koje se opravdano kaže da su režimski, ne postoji polje za stalnu debatu o najvažnijim društvenim pitanjima i za sučeljavanje mišljenja. Ogromna je količina lažnih vijesti, govora mržnje vulgarnosti i banalnosti. Odgovornost je i na profesionalnim komunikatorima, novinarima i medijima, strukovnim udrugama, edukatorima. Za bolje stanje nužan je doprinos i sazrijevanje svih, a prije svega razvijanje svijesti da je u polju medija na prvom mjestu javni interes, medijski i politički pluralizam i dosljedno provođenje odredaba zakona i etičkog kodeksa.
► Kako vidite prosvjede, njihov učinak i svrhu danas, nakon nekoliko mjeseci demonstracija, šetnji? Kakav će biti njihov epilog i što su prosvjedi donijeli u medijskom i političkom smislu? Vi ste izrazili sumnju u to da prosvjedi mogu donijeti promjene?
Prosvjedi su potpuno opravdani i razlozi zbog kojih su pokrenuti su bili više nego jasni. Na ulice Beograda i ostalih gradova izlazili su ljudi koji su s razlogom bili zabrinuti za sigurnost svoje djece, svojih porodica. Nije, međutim, isto izražavanje nezadovoljstva protiv nečega što se dogodilo i što je u društvu prisutno i postavljanje zahtjeva što da se promjeni. Artikulacija zahtjeva je razvodnila energiju prosvjeda, jer se išlo preširoko jer su u zahtjevima pokrenuta sva teška pitanja sadašnjeg trenutka, što nije racionalno. Najveći broj zahtjeva upućen je predsjedniku Aleksandru Vučiću, čak i onih koje on ni po kakvom osnovu ne može ispuniti, kao što je ukidanje pojedinih medija, oduzimanje dozvole za nacionalno pokrivanje, smjena REM-a. Tako oporba koja kritizira predsjednika da je previše ingerencija uzeo u svoje ruke, praktično učvršćuje njegov položaj. Mislim da su građani, kojih na prosvjedima ima sve manje, ipak pokazali veću zrelost nego oporba. Oporba traži izbore do kraja godine, a nema dovoljno indicija da je za njih spremna ni zajedno ni u više kolona. 
► Kakvom vidite ulogu medija u društvu? Konkretno doprinose li mediji povećavanju agresije u društvu, među mladima ili recimo doprinose li lošim odnosima s pojedinim susjednim zemljama?   
Mediji su na veoma niskim granama u obavljanju svoje društvene funkcije, s izuzetkom malog broja onih koji imaju profesionalno i etičko novinasrtvo, objektivno informiraju i omogućuju kritičko mišljenje i slobodnu artikulaciju političkih stavova. Veći je broj medija koji svakodnevno, bezočno promoviraju režimsku propagandu ne ustručavajući se da najotvorenije hvale i najštetnije poteze vlasti, apologetski se dodvoravajući nositeljima najviših političkih funkcija. Propagandno-interesno antinovinarstvo je veoma rasprostranjeno i to svakako ne doprinosi razumijevanju društvenih pojava i procesa i objektivizaciji stvarnosti. Mladi nisu u stanju shvatiti uzročno-posljedične relacije sadašnjosti i bliže prošlosti i nekritički prihvaćaju stavove koji im se svakodnevno serviraju, što stvara nove ili produžava stare antagonizme. Većina medija potiče loše odnose sa susjednim zemljama, na način koji podsjeća na osamdesete i devedesete, čime samo dokazuju da su nesamostalni i da je njihova uređivačka koncepcija produžena ruka vlasti.