Arhiv tekstova

Iščekujući barbare

Naš pogranični grad Subotica i njena okolina, nazvana još i »Kapija Srbije«, postala je poprište oružanih sukoba, ali ne između grupa građana različite nacionalne pripadnost (kao u drugoj Pokrajini Srbije) nego između različitih naoružanih grupa (e)migranata čak i u centru grada, na Paliću, Kraljevom Brigu i u okolnim pograničnim šumama. Rezultati sukoba su mrtvi, ranjeni i uhićeni ljudi, zapljena naoružanja, deportacija (e)migranata u tzv. prihvatne centre koje oni redovito napuštaju i ponovo su u pograničnom pojasu sa željom da nekako prijeđu u susjednu Mađarsku i da idu dalje u razvijenije dijelove EU: Njemačku, Belgiju, Nizozemsku. Srećom, još nitko od domaćih stanovnika zasad nije stradao. Migranti i njihovi pomagači okupirali su dio prostora šume i vinograda. Tu se skupljaju, logoruju, pljačkaju, beru kukuruz i plodove vrtova i vinograda. Za ove teritorije se bore međusobno. Razmišljaljći o ovim događajima, sjetio sam se jednog romana kojeg sam davno-davno čitao. Zapravo naslov ovog feljtona je i naslov knjige: Iščekujući barbare, autor je John M. Coetze, južnoafrički pisac. Roman je prvi put objavljen 1980. godine, 2003. je dobio Nobelovu nagradu, a nedavno (2019.) je snimljen i film što dokazuje da je tema filma i danas vrlo aktualna. Kada sam je sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka uzeo u ruke, mislio sam da se radi o rimskoj granici, limesu prema barbarima koji je bio uz Dunav. Teritorij našeg grada bio je zapravo u terra Barbaricumu. Prevario sam se, jer je radnja romana smještena u nedefinirano vrijeme i prostor; odigrava se u jednom pograničnom gradu kojim upravlja jedan Magistrat. Kontekst je južnoafrička stvarnost 70-ih i brutalnost sustava u obračunu s političkim protivnicima. Neki kritičari smatraju da je roman orwelovski i podsjeća na režim bivšeg SSSR-a. 

Obavezno raspoređivanje migranata?

Danas ujutro slušao sam uvodno izlaganje premijera, prije početka novog ciklusa zasjedanja mađarskog parlamenta. On se oštro suprotstavio ideji da se migranti pod obavezom rasporede u zemljama članicama EU. Rekao je: »Ne pristajemo da se stvore migrantska geta u našoj zemlji«. Naime, ideja je da se migranti smjeste u posebnim logorima na granici, dok se u doglednom roku ne riješi pitanje njihovog statusa, a poslije ih treba pustiti da idu dalje. Rekao je još i to da će i nadalje »oštro braniti našu južnu granicu koju neprekidno napadaju migranti uz pomoć krijumčara ljudi, koji sada već pucaju na graničare i njihova vozila«. Ne tako davno sastali su se naš predsjednik republike, kancelar Austrije i premijer Mađarske da pokušaju zajednički riješiti ovaj gorući problem »balkanske migrantske rute«. Slične probleme ima i Italija, Španjolska i Francuska. Interesantno je da se predloženo rješenje ne odnosi na razmještaj oko sedam milijuna izbjeglih iz Ukrajine. Već je jednom pokušano ovakvo slično rješenje, ali neuspješno, jer većina država nije izvršila odluku. Sada je predloženo i plaćanje novčane kazne onim zemljama koje ne izvršavaju ovakvu odluku. Shodno osnovnom ugovoru o udruživanju u EU ovakvu odluku trebaju jednoglasno prihvatiti rukovoditelji država-članica. Po riječima premijera susjedne zemlje, briselski birokrati rade na tome da zaobiđu ovu odrednicu prije iduće godine, kada će u zeljama članicama biti održani izbori za EU parlament, jer strahuju da će liberalno i socijalističko orijentirane partije, koje sada imaju većinu, izgubiti većinu naspram nacionalno-kršćansko orijentiranim partijama koje nagovještavaju donošenje drugačijih rješenja o aktualnim problemima: energetski, migrantski ili rat u Ukrajini. Zapravo, vodit će se ۛ»bitka« između pristalica »ujedinjene države europe« i pristalica udruženih suverenih nacionalnih država. U ovom pogledu predsjednik naše države i premijer Mađarske imaju potpuno identični stav.    

Nova seoba naroda!

Barbarski narodi nekad su napadali Rimsko carstvo zbog njegovog bogatstva koje im je često plaćalo i neku vrstu poreza za mir. Često su ih primali u pomoćnu vojnu službu, to su najčešće bili Germani, Huni, Sarmati. Danas, također zbog bogatstva EU, milijuni »napadaju« EU, ali sada im je glavno oružje ljudska prava tzv. izbjeglih s ratnih područja, koje se manifestira u socijalnim davanjima u najbogatijim zemljama EU. Većina tih mladih ljudi s bliske i daleke Azije, odnosno Afrike, ne dolazi da radi, jer nemaju ni spremu (eventualno vojnu obuku), cilj im je smještaj, hrana i socijalna pomoć iz koje mogu izdržavati članove porodice u njihovoj domovini. Stav »antimigranata« je da im treba pomoć u njihovim državama razvijanjem industrije, poljoprivrede i prerade tih proizvoda. Nama ostaje da čekamo da i naša Vlada preuzme oštrije mere.