Arhiv tekstova
Zajedni štvo kršćanske zajednice
Kršćani se često danas ne osjećaju kao zajednica. Mnogi, iako Kristovi, ne osjećaju pripadnost Crkvi. Iako teoretski znaju da su njezini članovi, u praksi kao da nisu dio nje. Nije to slučaj samo s onim distanciranim kršćanima koji ne dolaze u crkvu nikad ili rijetko. Neki su praktični vjernici, ali se osjećaju kao da su sami bez podrške zajednice kojoj pripadaju. U mnogim zajednicama je razdor, dešavaju se sukobi, netrpeljivost među članovima. I dok takve situacije prihvaćamo kao normalne, ipak tako ne bi trebalo biti, ali je to problem koji prati Crkvu od davnina. Još Pavao svoju zajednicu u Filipima upozorava na takve pojave.
Bratsko ozračje
Pavao svoj osvrt na stanje u zajednici počinje riječima: »Ima li u Kristu kakve utjehe, ima li kakva ljubazna bodrenja, ima li kakva zajedništva Duha, ima li kakva srca i samilosti…« (Fil 2,1). Vidimo, dakle, što u jednoj zajednici treba postojati. Svaki njezin član jednako je vrijedan. Svaki je dijete Božje postao krštenjem i otkupljen je krvlju Kristovom. Stoga među članovima zajednice treba vladati zajedništvo, međusobna povezanost koja se temelji na vjeri i zajedničkoj molitvi. Jedni drugima trebaju biti podrška u vjerskom, ali i svakom drugom smislu. Trebaju se jedni prema drugima ophoditi na bratski način.
Kakvo ozračje se očekuje u kršćanskoj zajednici Pavao pojašnjava: »Složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite…« (Fil 2,2). Nije ovo savjet za neku zajednicu prošlih vremena, kada je sve bilo drukčije, kada su se ljudi više poznavali, više pomagali i bavili jedni drugima. Ovo je savjet još više za nas danas. Svijet je zahvatilo kolektivno otuđenje. Nitko nikoga ne gleda, svatko se bavi samo sobom. Tako ne smije biti u kršćanskoj zajednici. Više nego ikad trebamo se povezati, doprinositi duhu jedinstva i ljubavi. Istraživanja govore da je suvremeni čovjek u depresiji, suviše usamljen, opterećen strahovima pred budućnošću. Jedan kršćanin se ne smije tako osjećati, ne smije biti usamljen i osjećati kao da ga nitko ne treba, ne smije posrtati pod teretom života a da mu nitko ne pomogne i ne pruži utjehu. Ne smije, jer nije sam, jer oko sebe ima braću kršćane koji su tu za njega. U ovom svjetlu treba promotriti naše zajednice i dati svoj doprinos bratskom ozračju i zajedništvu.
Poniznost i zajednica
Pavao u nastavku poslanice spominje i ono što priječi ostvarivanje zajedništva na koje nas poziva Krist: »Nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih!« (Fil 2,3-4). Oholost ili uznositost, kako kaže Pavao, izvor je mnogih čovjekovih grijeha i jedan od glavnih uzroka narušavanja zajedništva. U Kristovim očima vrijedna je poniznost. Poniznost nije ponižavanje sebe nego svjesnost svojih mana i nedostataka, ali i priznavanje da su drugi bolji od mene. Poniznost je stav koji je najprije potreban pred Bogom, a tek onda smo sposobni biti ponizni pred ljudima. Onaj tko je ponizan ne vrijedi manje. Naprotiv, on je sposoban ljubiti iskreno, jer ne zavidi. Njegova težnja da bude bolji ne proizlazi iz želje da se pred drugima dokazuje, jer jedino kome se trebao dokazati je Krist. Zato ne dopustimo da naše zajednice postanu mjesta borbe za dokazivanje, gdje će se neki osjećati poniženi, već mjesta u kojima ponizni prihvaćaju i ljube jedni druge, jer prvenstveno ljube Krista.
