Arhiv tekstova

Žuljević

Kultura sjećanja prilično je snažna u Somboru. Spomenici Ernesta Bošnjaka, Laze Kostića i Veljka Petrovića u prirodnoj veličini služe kao podsjetnik da grad ima svoje velikane. Neki od očeva modernog, građanskog Sombora su doista dobili prostor u knjigama, studijama. Međutim, mnogi još »čekaju« u redu da ih zamijeti povjesničar, publicist ili neki drugi ljubitelj lokalne povijesti. Nažalost, mnogo znamenitih uglednih Bunjevaca, pripadnika starijih generacija pali su nemarom u zaborav. Među takvima su bez sumnje Damjan Žuljević, a djelomično i njegov sin Ernest.

Damjan Žuljević

Sudac Sudske stolice u Somboru i član municipijskog odbora Sombora (törvényhatosági bizottság), tj. gradske skupštine Sombora Damjan Žuljević igrao je bez sumnje veliku ulogu u političkom životu Sombora. Mnogi detalji iz njegove biografije su nepoznati. Rođen je 24. X. 1821. u Somboru kao sin Matije Žuljevića i Marije Liščev. Međutim, o važnosti D. Žuljevića dovoljno svjedoči kratak zapis, koji je prigodom njegove smrti objavljen u Nevenu od 15. II. 1887: »Pokojni je čista duša i valjana osoba bila; njega je svatko volio i poštivao, jer mu nastojanje biše svakoga u nevolji – jer u ma kakvom ti drago dragome poslu pomoći ili naučiti. Bunjevce je bez hatara volio; ta nije to ni čudo, jer sva mu je rodbina od bunjevačke grane bila. Da obrtnici i poljodilci imadu gdi sastajati se, ustrojio je Pučku Čitaonicu, gdi je svaki dan svoje mile, do konca mu života obučavao«.

Damjanovo nasljeđe

Malo je vjerojatno da je riječ o Mađarskoj čitaonici (Magyar Olvasókör), koja je osnovana 1844. Vjerojatnije je da se radi o Zanatlijskom udruženju (Iparoskör), koje je osnovano 1881. pod imenom Népkör. U svakom slučaju Damjan Žuljević ostavio je izvjesni trag u povijesti kulture Sombora. Desetljeća nakon Damjanove smrti zanatlije su se kulturno obrazovale u duhu mađarske knjige. Početkom 1930-ih Milivoje M. Savić piše: »U samoj varoši (Somboru), naročito zanatlije su pomađareni Bunjevci i Nijemci«. Možda je tvrdnja o asimilaciji pretjerana, ali nema sumnje da je mađarski bio jezik zanatlijskog sloja. 

Ernest Žuljević

Damjan Žuljević oženio je Anu Petz, koja mu je 6. veljače 1857. rodila sina Ernesta. Ernest je rođen i kršten u Starom Bečeju pod imenom Ernestus Desiderius. Damjan je umro 1887. u 66. godini života. Za razliku od oca, Ernest je poznatija povijesna figura. O njemu je pisao Stevan Vasiljević. Srednju školu Ernest je pohađao u obližnjim prosvjetnim centrima: Baji, Kaloči i Pečuhu. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Budimpešti. Nakon toga bio je zaposlen u gradskoj službi u Somboru kao financijski stručnjak. Godine 1884. prešao je u prosvjetu. Prvo je predavao u somborskoj Državnoj gimnaziji. Bio je organizator i prvi ravnatelj Srednje trgovačke škole u Somboru, koja je utemeljena 1888. To je bila jedna od najstarijih trgovačkih škola u Vojvodini. Žuljević je bio ravnatelj ove škole do kraja Prvog svjetskog rata. U isto vrijeme je bio i upravitelj Zanatske i trgovačke šegrtske škole u Somboru. Umro je u 90. godini.

Ernestovo naslijeđe

Ernest Žuljević bio je aktivan i izvan učionice. Sudjelovao je u brojnim društvenim aktivnostima u Somboru. Bio je predsjednik Odbora za priredbu opće zemaljske zanatske izložbe u Somboru 1889. Također je bio član više radnih tijela (Segedinske okružne zanatsko-trgovačke komore, Nadzorništva viših trgovačkih škola Mađarske, Zemaljskog profesorskog udruženja itd.). Zagovarao je osnivanje banke u Somboru. Bio je član Odbora za proslavu milenija mađarske države 1896. Bio je tajnik Odbora za podizanje spomenika Józsefu Schweidlu (1796. – 1849.), koji je kao visoki mađarski časnik pogubljen poslije sloma Mađarske revolucije 1849. Ovaj spomenik je poslije sloma Ugarske 1918. u Prvom svjetskom ratu razbijen u paramparčad. Međutim, mađarska kultura i nacionalna svijest koju su Žuljevići, iako etnički Hrvati, promovirali među zanatlijama (srednjim slojem) opstala je u Somboru.