Arhiv tekstova

»Grad biciklista?«

Nedavo sam na »netu« pročitao izjavu: »Uobičajeno se kaže da je Subotica grad po mjeri čoveka; gdje god da krenemo možemo stići i pješice i biciklom i kolima«. Ovo je konstatacija jednog od važnih čelnika grada, direktora Javnog poduzeća za upravljanje putevima, urbanističko planiranje i stanovanje. Ova konstatacija me je odmah podsjetila na jednu knjigu, koja je objavljena 1987. godine u Zagrebu. Djelo Grad po mjeri čovjeka napisao je Rudi Supek (sociolog, filozof i psiholog), a podnaslov glasi: S gledišta kulturne antropologije. U predgovoru Supek piše: »Neposredni poticaj za ovu knjigu bila je urbanistička konferencija o planiranju naselja Mišeluk kod Novog Sada održana 1980. godine. Radi se o izgradnji naselja od 50.000 do 200.000 stanovnika, dakle o jednom novom gradu, odnosno o osjetljivom proširenju Novog Sada«. U ovom slučaju pod Mišelukom se podrazumijevao slabo nastanjeni prostor (uglavnom nelegalne vikendice) između Petrovaradina i Srijemske Kamenice. Mnogo hvaljeni projekt Mišeluk (bio je raspisan i općejugoslavenski urbanistički natječaj) doživio je neuspjeh, jer su raspisivači i sam ocjenjivački sud željeli da na padinama Fruške gore izgrade model »idealnog socijalističkog grada«, o čemu Supek i piše u svojoj knjizi. Drugim riječima, u društvenim okolnostima »socrealizma« nemoguće je izgraditi idealni grad – grad po mjeri čovjeka. Neuspjeh projekta dokazuje i činjenica da je na gradskom prostoru Petrovaradina (2011.) živjelo 14.810 stanovnika umjesto minimalnog projektiranog broja od 50.000. O mogućnosti uporabe dvokotača da ne razmišljamo. Po riječima direktora, Subotica je idealna za takav promet. Proslavljeni talijanski filmski redatelj Federico Fellini je 1980. snimio film Grad žena (La Cittá delle donne). Mislio je na Rim. Palo mi je na um da izigravam nekog našeg fellinija i napravim scenarij za kratki film (Subotica) grad biciklista. Ovu ideju sam dobio nakon gledanja na televiziji kratke reportaže pod naslovom: Kikinda, grad biciklista. Moram priznati, kad sam čuo naslov odmah sam pomislio na moj grad, Suboticu. Nakon (od)gledanja bio sam mnogo razočaran, jer je svojevremeno moja graditeljska firma mnogo radila u Kikindi i uopće nisam imao osjećaj da tamo ima mnogo biciklista. Izgleda da se situacija promijenila u njihovu korist, jer Subotica polako postaje »grad nebiciklista«.
Kradljivci bicikala

Kad smo kod dvokotača, sjetio sam se jednog drugog proslavljenog talijanskog filma Vittorija de Sice snimljenog 1948. godine pod naslovom Kradljivci bicikala (Ladri di biciclette). Film se smatra prvim značajnim djelom talijanskog neorealizma. Neka vrsta našeg neorealizma stigla je u Suboticu početkom devedesetih godina prošlog vijeka, kada je počela masovna krađa bicikala. Meni su dva puta ukrali jedan. Naime, nakon prve krađe pronašao sam svoj dvokotač u postaji prometne policije kod Gradskog stadiona (tamo je bilo skladište stotinak pronađenih bicikala na prostoru grada). Budući da sam bio naivan, ukrali su ga ponovo. Još tri bicikla su mi ukrali: dva su bila i vezana. Sjećam se, jedan ukradeni je pronađen čak u Nišu. U to vrijeme starijem sinu su ukrali moped, koji je kasnije vraćen u pokvarenom stanju. Tada bar službeno nismo bili u ratu, ali bila su to teška vremena, kao posle 1948. u Italiji.

»Sjećam se«

Kad smo već kod filmova, sjetio sam se još jednog Fellinijevog filma Sjećam se (Amarcord). Sjećam se da je u Subotici postojala tvornica bicikla Partizan, koju je kasnije preuzeo Tomos iz Kopra. Danas je propala. U to vrijeme svugdje sam išao biciklom i nisam ga morao zatvarati. Za nas četvoricu gimnazijalaca bio je upamćen izlet kod Tresetišta kada smo za potrebe profesora biologije nabavljali treset koji je tamo iskopavan. Ne znajući da je granica s Mađarskom na drugoj strani jezera, skoro smo prešli kod susjeda. Graničari s puškama u klot gaćicama (upravo su igrali odbojku) su nas uhitili i pod oružanom pratnjom proveli do policijske postaje na Paliću i optužili nas »za pokušaj bijega iz zemlje«. Nije vrijedilo što sam objašnjavao da posjedujem važeći pasoš i ne moram bježati preko »zelene granice«. Danas je na granici posve drugačija situacija, a ni ja ne vozim više dvokotač. Jednostavno se plašim mlađih vozača koji divljački voze brze automobile. Ni pješaci na trotoarima nisu sigurni. Skoro je pješice stradao moj stariji sin, koji više ne pušta svoje srednjoškolske kćerke da samostalno voze bicikle. Ulični kolnici su u očajnom stanju, kao ponegdje i trotoari. Općenito, prometno rješenje grada je očajno i zato zvuči cinično konstatacija da je Subotica »grad po mjeri čovjeka«. Nažalost, neće biti bolje ni nakon izgradnje brze pruge.