Arhiv tekstova

Jadi starog sprintera

Je li moguće da je starija rodbina lokalnih arhitekata, urbanista, planera ili pak čelnika iz Gradske kuće sva bodra i čila do mjere da se kreće bez ikakvih problema, svladavajući na putu sve prepreke koje iskrsnu pred njom? Je li moguće da nitko od njih ne koristi štap, kolica ili jednostavno nema nikakvih problema zbog kukova, reume ili išijasa dok hoda? Ili možda svatko od njih vozi automobil, motorbicikl, skuter ili električni bicikl prilikom obavljanja najraznovrsnijih poslova? Ili ih pak njihovi bližnji jednostavno voze, a možda i sami obavljaju poslove umjesto njih?
Ova pitanja logično se nameću svakome tko je u posljednjih nekoliko mjeseci makar jednom prelazio »pasarelu« na Segedinskoj cesti, a koja je zamišljena tako da spaja istočni sa zapadnim dijelom grada. »Lijevi susjed« na ovim stranicama mr. Zsombor Szabó ljetos je već dao svoj stručni sud o ovoj »pojavi«, ali i uloga pješaka ili biciklista kao »sudionika u prometu« daje čovjeku za pravo da se i on okuša u ovoj temi.
Tko je, dakle, makar i samo jednom prešao preko ovog uskug putića-mosta, kako se obično pasarela definira, već na prvom stepeniku uvidio je njenu sličnost s tavanskim ljestvama: uspon 70%, pa kako Bog da. Ako ste se, naivni, prevarili pa još uz sebe ponijeli i bicikl, to vam je gore nego da penjući se uz te iste tavanske ljestve na ramenima nosite džak žita na ramenima. I to onaj »čivutski«! Zaključci, jasno je to već nakon prvog stepenika, doslovce padaju na pamet, a jedan je osnovni: prije no što se odlučiš za prelazak »pasarele« nije zgorega obaviti zdravstveni pregled u kom će liječnik potvrditi da je stanje srca, pluća i tlaka »b. o.«. Drugim riječima, stubište za prijelaz na mjestu bivšeg podvožnjaka postavljeno je kao u oglasu za upoznavanje: za mlađe osobe u vrhunskoj tjelesnoj kondiciji koje vole šetnju i avanture. Za sve ostale – trebalo je to jasno naznačiti ispred obje strane stepeništa – prijelaz nije preporučljiv, odnosno preporučljiv je na vlastitu odgovornost. Upravo onako kako nije urađeno ni kod Majšanskog mosta koji na svojim starim leđima već mjesecima sve teže podnosi prometni teret.
Ovim nemarom nadležnih tijela koja skrbe o prometu u gradu nanesena je zdravstveno-rekreacijska šteta velikom broju sugrađana s obje strane Subotice koji su u startu osuđeni da život privremeno provode samo u jednom njenom dijelu ili da se, ako baš moraju, dovijaju na različite načine kako bi stigli na odredište s druge strane mosta. A zaista, baš, baš šteta, jer kome jednome uspije uspeti se uz tavanske ljestve ne silazi mu se odmah (ako baš ne mora). Tako je i s penjačem-brucošem koji se nađe na ravnom dijelu »pasarele«: pred njim se – kao s vidikovca, brda ili bar trinaestog kata – otvaraju novi horizonti na sve četiri strane. Plus pogled dolje, koji otkriva svu dubinu (i težinu) radova na pruzi. Prava prilika za jedinstvene selfije kojima će se jednoga dana – kada sve bude završeno – njihovi vlasnici ponositi, baš kao i panoramom grada iz novog kuta. Pa sve to još noću...!
Iza ove idile, međutim, ostaju puno brojniji izazovi i napori koje iziskuju svakodnevne obaveze. Stanujete li, recimo, u istočnom dijelu grada a morate obaviti nešto značajnije, obavezno ćete biti prinuđeni da do Gradske kuće, »Socijalnog«, »SDK« ili neke druge državno-lokalne ustanove dođete tako što ćete na nekom mjestu prijeći prugu. Normalno bi bilo – samo kada bi i odgovorni tako razmišljali – da to obavite na normalan način: najkraćim putom. Ali, ne! Umjesto da su s obje strane »pasarele« postavili prijelaz s blagim usponom – onakav kakav se u uređenim društvima postavlja za osobe u invalidskim kolicima – i na taj način omoguće svima nesmetani prijelaz, »nadležni« su od njega napravili prepreku koja je rezervirana samo za najzdravije i najsposobnije!
Iako ne spada u kategoriju velikih gradova, Subotica je ipak dovoljno velika da nisu svi stari, bolesni ili invalidi u gradu u bližem srodstvu s osobama s početka teksta, odnosno s čelništvom lokalne samouprave, pa da im opisane brige budu strane. Čak i da se velika većina starije, bolesne i invalidne gradske populacije u međuvremenu snašla (a vjerojatno jeste) za rješavanje svojih potreba, s pravom se mogu zapitati nije li im, zbog neodgovornosti odgovornih, na ovaj način uskraćeno pravo koje koriste samo potpuno zdrave osobe?
Konačno, zašto baš sada briga o nečemu što je počelo još prije skoro četiri mjeseca? Možda i zato što idu hladniji dani, bliži se zima. A u takvim vremenskim uvjetima, poznato je to, nije rijetka pojava ledene kiše ili čak i skoro zaboravljenog snijega. Zbog čudnih zakona fizike u takvim uvjetima penjanje po stepenicama koje podsjećaju na tavanske ljestve nije prednost čak ni osobama sa zdravim srcem i plućima i normalnim tlakom. Jer, po ledu se kližu svi. Kao što i zbog njega padaju.
Z. R.