Arhiv tekstova

Luka Tonković

Razgovor o slici koja je pred vama vodio sam s Markom Tonkovićem, sinom  Luke Tonkovića. Luka je  rođen u siječnju 1912. godine. Kao vojnik služio je u konjici Kraljevine Jugoslavije 1933. godine u Smederevskoj Palanki. Prisjeća se Marko Tonković kako mu je otac pričao da mu odlazak u konjicu nije bio problem jer je znao jahati. Prije početka Drugog svjetskog rata Luka biva pozvan u rezervu, te je morao voditi i svog konja sa sobom. Po povratku iz rezerve započinje rat, te Luka biva odveden u Mađarsku u blizinu Pešte u radne logore, gdje je skupa sa svojim rođenim bratom Blaškom radio na teškim poslovima poput gradnje pruge. Ono čega se Marko prisjeća, iako tada u većini slučajeva nisu postojali telefoni, nekako se doznalo u Subotici, na salašu, da je njegov otac Luka doživio ozljedu nožnih prstiju kada mu ih je vagon pritisnuo.
Nakon što su ruski vojnici po završetku rata oslobodili radne logore, ponovno su ih zatočili i odveli na prisilni rad u Rusiju. Bilo je 17 Subotičana skupa s njim u Rusiji u zatočeništvu. U logoru su bili smješteni s njemačkim ratnim zatočenicima, te je jedna grupa Nijemaca bila raspoređena na rad u kuhinji. Nakon što su Nijemci nešto pogriješili, sklonjeni su iz kuhinje, te su tamo rasporedili Subotičane. To novo radno mjesto je Luki Tonkoviću izuzetno odgovaralo, jer je bio mesar po struci. Njegov brat Blaško, budući da se nije snašao u kuhinji, raspoređen je na rad u njivama jer je znao kositi žito i tjerati konje. Ono što je bio problem, kako se prisjeća Marko iz razgovora s ocem, Blaško je bio strastveni pušač, te je svoje dnevno sljedovanje kruha često mijenjao za cigarete. Luka, vidjevši kako mu brat svakodnevno malaksa i gubi na snazi, znao je ako ne poduzme nešto, Blaško se neće živ vratiti kući. Iskoristivši svoje mjesto u kuhinji, Luka je kradom iznosio hranu svome bratu Blašku kako bi ponovno skupio snagu i ostao živ. Hranu su morali kriti od svih, čak i od ostalih Subotičana. Strahovali su da će ih prijaviti stražarima, te bi im tako sudbina bila vrlo neizvjesna. Nakon određenog vremena uslijedila je amnestija zarobljenika, te su Luka i Blaško bili pušteni iz ruskog zatočeništva. Vratili su se u Suboticu 1946. godine.
Marko Tonković, Lukin sin, kasnije je skupio sve podatke iz Povijesnog arhiva u Subotici o zatočeništvu svog oca u Mađarskoj, te je pokušao posredovanjem odvjetnika priskrbiti ratnu odštetu. Međutim, iako je država Mađarska priznala Lukino zatočeništvo tijekom rata, niti jedan dinar nisu isplatili na ime odštete.
Ono što je također interesantno, Lukin otac Marko Tonković bio je vojnik u Prvom svetskom ratu u austrougarskoj vojsci. Tijekom rata, skupa s ostalim suborcima, biva zarobljen te odveden kao zarobljenik također u Rusiju. Nakon što je oslobođen, imali su priliku okupati se, međutim Marko se tad prehladio, dobio upalu pluća te umire u Rusiji gdje je i sahranjen. Nažalost, niti Luka, niti njegov unuk Marko nikada nisu doznali točnu lokaciju gdje je on sahranjen. Njegova žena Liza ostala je sama sa svojom djecom. 
Ivan Ušumović