Arhiv tekstova

Poštivanje zakona i propisa

Liturgija nam kroz Božju riječ i ove nedjelje progovara o kršćanskom svjedočanstvu koje dolazi iz vjerske autentičnosti po kojoj se vjernik raspoznaje u svijetu. Može se reći da kršćanin ne treba ništa posebno činiti kako bi svjedočio svoju pripadnost Kristu već samo svoju vjeru istinski živjeti, u svim područjima života slijediti Kristov nauk i uvijek i u svemu stajati uz svoga Boga. Zato kada razmišljamo o svom kršćanskom svjedočenju u svijetu, zapravo se treba zapitati živim li svoju vjeru istinski i iskreno, u svako doba, u svim situacijama; je li mi Krist na prvom mjestu ili ga odbacim kad procijenim da mi nije potreban. Krist je izvor kršćaninove snage, mira i postojanosti. Zato se kršćanin od Krista ne smije udaljiti.

Potrebna su djela

Isus je često za vrijeme svoga javnog djelovanja kritizirao pismoznance i farizeje, zato je i navukao njihov gnjev na sebe, pa su smišljali kako ga se riješiti. Oni su za sebe smatrali da su besprijekorni poznavatelji i vršitelji Božjega zakona. Osjećali su se vrjednijima i boljima od ostatka naroda, te su zbog toga držali da zaslužuju društveni ugled i čast. Ipak, Isus pronalazi u njihovom poznavanju i obdržavanju Zakona veliku manu koja zaslužuje javnu kritiku. Zato upozorava mnoštvo u odnosu na pismoznance i farizeje: »Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine« (Mt 23, 3). Djela su ono što je Gospodinu važno i ono što nas razlikuje kao vjernike u svijetu. Svatko može naučiti neki nauk i o njemu govoriti, ali samo onaj koji je u srcu Kristov, živjet će po onome što je Krist poučavao. Farizeji i pismoznanci u ono vrijeme bili su rijetki ljudi koji su znali čitati, što ih je izdvojilo kao poznavatelje Pisma, a ostatak naroda bio je nepismen. Stoga mnoge zapovijedi i propise nije ni znao, jer nije mogao sve zapamtiti, ali nije mogao sve ni razumjeti, a nije znao pročitati. Stoga se mučio u svome čuvanju Zapovijedi. Farizeji su sve znali napamet, ali se u životu nisu mnogo trudili da, osim tehničkog izvršavanja, uistinu žive uz Boga, što im Isus zamjera i kritizira ih. Formalno izvršavanje zapovijedi i propisa ne čini nas vjernicima, kršćanima, nego običnim legalistima. Srce nam treba biti uz Boga, tada ćemo iz ljubavi prema njemu osjećati da je ispravno živjeti onako kako nas on uči. Tek tada ćemo biti autentični svjedoci vjere.

Oholost

Problem farizejstva bila je i oholost. Smatrali su se bolji od drugih i to su otvoreno pokazivali. Tražili su počasti, uvažavanja, a podcjenjivali su običnog čovjeka. Isus osuđuje oholost: »Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen« (Mt 23,12). Ona je jedan od sedam glavnih grijeha i često je izvor drugim grijesima. Ohol čovjek ne ljubi dovoljno Boga i bližnjega, a tako ne može biti iskreni Kristov učenik.
I sami unutar svojih zajednica nastupamo kao farizeji, ponekad čak i nesvjesno. Odbacujemo novopridošle, ne prihvaćamo obraćenike, želimo se istaknuti kao glavni, ponašamo se kao da smo bolji jer smo tu svake nedjelje. A gdje je u takvom ponašanju ljubav? Zbog čega se smatramo boljima? Postajemo farizeji koji ispunjavaju formu, ali srcem smo daleko od Boga i od bližnjega. Važno je živjeti prema Božjim zapovijedima, važno je poštivati propise, ali u pozadini svega mora biti ljubav. Tek tada smo istinski kršćani, koji ne zaboravljaju svoga Spasitelja.