Arhiv tekstova

Ambrozović

Ambrozovići se u Somboru javljaju koncem 18. stoljeća. Potječu iz Slavonije, gdje su 1760. uzdignuti u hrvatsko plemstvo. Najpoznatiji su Ivan Ambrozović i njegovo potomstvo. Ivan je rođen u Somboru 9. VII. 1789. kao sin Franje Ambrozovića i Elizabete Mareković. Ivanovi roditelji su se vjenčali u Somboru 29. I. 1787. Vjenčao ih je izvjesni Ignac Mareković, kapelan u Čavolju. Kumovi su bili Lovro Latinović od Boršoda i Vasilije Damjanović od Saderlaka. Znakovito je da njegovo rođenje pada baš u vrijeme kada je u Francuskoj izbila revolucija. Naime, pad Bastilje, koji se uzima kao početak ustanka, odigrao se 14. VII. 1789., ni nepunih tjedan dana po Ivanovom rođenju. Prva polovica 19. st. je uostalom bila sva u znaku revolucionarnih i kontrarevolucionarnih pokreta. Nezadovoljni građanski i seoski slojevi htjeli su srušiti feudalni poredak. S druge strane, monarsi i plemstvo, protiv kojih je bila uperena revolucionarna oštrica, htjeli su, naprotiv, restaurirati feudalni poredak.

Revolucionar

Pod francuskim vojskovođom i carem Napoleonom Bonapartom ideje francuske revolucije dospjele su i u najudaljenije kutke Europe. Posljedično, Europa je i nakon Napoleonovih ratova (1804. – 1815.) bila plodno tlo za revoluciju. Međutim, tek 1848. Austriju je obavio val revolucije. U mladosti Ivan Ambrozović je i sam, kao peštanski student, bio pod utjecajem francuskih i njemačkih prosvjetitelja. Međutim, za razliku od jakobinskog revolucionara Ignaca Martinovića, Ambrozović nikada nije pokazivao revolucionarne ili antidinastičke tendencije. Njegov revolucionarni duh ogleda se u okretanju k usmenoj narodnoj književnosti, koja je u cijeloj Europi tada dobila na cijeni. Osobno, on je bio protivnik revolucije zbog njene razorne crte. Veoma ga je potreslo kada se Sombor 1849. pretvorio u ratnu pozornicu. Svoje antiratne ideje iznio je u svojoj pjesmi Žalostica (1850.), kojoj se zagubio trag. Bio je pristaša prosvijećenog apsolutizma. Nosio je odgovorne funkcije. Bio je somborski senator, a svoj grad je zastupao i u Ugarskom saboru u Požunu. Bio predsjednik rimokatoličke crkvene općine u Somboru. Zalagao se za otvaranje narodnih škola na salašima. Tako je 1861. otvorena prva salašarska škola u Nenadiću.

Obitelj

Ivan Ambrozović je u braku s izvjesnom Marijom Popović imao nekoliko djece, od kojih su najpoznatiji sinovi Bela (1835. – 1905.) i Karlo (1832. – 1889.). Ivanovi sinovi su pokazivali drukčije tendencije. Oni su tražili mjesto u mađarskom društvu. Karlo je kršten kao Carolus Emeriicus Ambrosius 4. XI. 1832., a Bela 21. I. 1835. kao Adalbertus Paulus Fabianus Emidius. Za razliku od Ivana, Karlo i Bela nisu pokazivali nikakvu naklonost ka kulturi svojih predaka. Učili su mađarske škole i posljedično prihvatili mađarski identitet. Hrvatski jezik i književnost su bili za njih vjerojatno stvar prošlosti. Bela je postao inženjer, a Karlo pravnik (počasni pravobranitelj Sombora).
I Karlo i Bela imali su za supruge strankinje. Karlo se 23. IX. 1867. oženio Adelheidom Esztergamy. Bela se ženio dva puta. Prvi puta s Gizellom Meszlényi, koja je bila kći Rudolfa Meszlényija i Zsuzsanne Kossuth, rođene sestre Lajosa Kossutha. U braku s njom imao je sina Deziderija (1864. – 1919.), koji se proslavio kao mađarski kazališni i glazbeni kritičar, te književni prevodilac. Druga žena Bele Ambrozovića je bila Ilona Me-szlényi, također kći Rudolfa Meszlényija i Zsuzsanne Kossuth. U braku s njom dobio je sina Ljudevita. Ljudevit je bio veliki župan (főispán) Baje od 1906. do 1910. 
Ime Bele Ambrozovića stoji u neraskidivoj vezi s razvojem mađarske željezničke infrastrukture u drugoj polovici 19. stoljeća. Nedugo poslije završenih studija dobio je namještenje u državnoj službi. Radio je u ministarstvu željeznice i bio član stručnih odbora. Zaslužan je za uključivanje Ugarske u međunarodni željeznički promet. Naime, zahvaljujući njemu Ugarska je povezana s riječkom lukom, koja je, kako u austrougarsko vrijeme, tako i poslije bila i ostala svjetska luka.