Arhiv tekstova

Počinje došašće

Prvom nedjeljom došašća započinje vrijeme radosnog iščekivanja. Što kršćanin iščekuje? Iščekuje proslavu Božića, Kristovog dolaska među ljude utjelovljenjem, ali još više iščekuje Kristov drugi dolazak. Oba ova iščekivanja nisu pasivno čekanje dok se nešto ne dogodi. Kod Boga nema pasivnosti, on zahtijeva aktivno iščekivanje, obilježeno činjenjem. Iščekivanje je radosno, jer je prirodno da se stvorenje raduje susretu sa svojim Stvoriteljem, vjernici susretu sa svojim Bogom i Spasiteljem. Ipak, stječe se dojam da je naša radost oko iščekivanja usmjerena samo na ono blagdansko iščekivanje proslave Božića, a kada usmjerimo pogled u budućnost, preko blagdana i proslava, prema drugom Kristovom dolasku, obuzme nas tjeskoba. To je tako jer nas Isus upozorava da je za taj njegov drugi dolazak potrebno biti pripravan, a nama je lakše pripraviti se za proslavu blagdana nego za istinski susret s Bogom; lakše je uložiti fizičke napore i materijalna sredstva za materijalne priprave nego duhovni napor za duhovnu pripravljenost. Ali, Gospodin nas ne želi samo tako prepustiti propadanju, zato kroz došašće intenzivno opominje da nam je biti budnima, jer on dolazi.

Isus nas ne želi uplašiti

Budnost na koju se stavlja naglasak u prvoj polovici došašća odnosi se na spremnost za drugi Gospodinov dolazak. Razmišljamo li o tome? Doživljavamo li ozbiljno Isusov poziv na budnost? Hoćemo li se ovoga došašća usmjeriti na pripravljanje za susret s Kristom u duhovnom smislu ili ćemo dozvoliti da nas obuze duh materijalizma i zasjeni ono što došašće uistinu jest? Ovo su samo neka od pitanja koja nam se postavljaju na početku vremena priprave. Ne treba nas uznemiriti Isusovo upozorenje i ono što liturgija donosi kroz čitanja. Bog ne želi da se mi bojimo, želi da smo spremni za najvažniji susret. Pri tome ne želi da zaboravimo kako će se taj susret dogoditi iznenada, te da zato ne znamo imamo li vremena ili ne. Stoga je važno svaki dan promatrati kao potencijalno posljednji. Ali ne zbog toga biti tjeskoban, nego radostan. Pavao u poslanici Korinćanima napominje da se onaj koji se Boga drži ne treba ničega bojati, za njega nema opasnosti u onaj dan: »On će vas učiniti i postojanima do kraja, besprigovornima u dan Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svojega Isusa Krista, Gospodina našega« (1Kor 1,8-9). Bog je vjeran onima koji su njemu vjerni i spašava one koji žele biti spašeni te ustraju na tome putu. Čovjek se ne može sam spasiti, spašava ga Bog, ali čovjek ne može ni sam ostati dosljedan i vjeran, potrebna mu je snaga koja dolazi od Boga. Čovjek je bez Boga nemoćan, jedino što može jeste željeti i u toj želji ustrajati. Ulagati trud i napor koji Božjim blagoslovom donosi plod i čovjeka privodi k spasenju, čini ga spremnim za Kristov dolazak.

Budnost

Krist nas u evanđelju prve nedjelje došašća poziva na budnost. Budnost nije nedostatak sna već se ogleda u činjenju onoga na što nas on tijekom svoga javnog djelovanja poziva. Ta budnost je poput zajedničkog nazivnika za sve ono o čemu nas je poučavao i kako nas je upućivao da trebamo živjeti i graditi svoje odnose s Bogom i bližnjim. Ona je ljubav koja nas pokreće na molitvu, na sakramente, na pobožnosti koje nas približavaju Bogu. Budnost je ljubav koja nas potiče na dobra djela, na mijenjanje sebe, otkrivanje svojih mana i nedostataka koje treba pobijediti. Budnost je novi način življenja, onaj koji nas vodi bliže Kristu.