Arhiv tekstova

Vjenčana slika Ane i Jaše Cvijin

Tijekom jednih od razgovora koje smo vodili s Julijanom i Markom Tonkovićem dotakli smo se i njihove bogate obiteljske arhive fotografija. U mnoštvu crno-bijelih slika, izrađenih u raznim tehnikama ovisno od doba kada su nastale, jedna fotografija nam je zapala za oko. U pitanju je fotografija s vjenčanja majke i dide Julijane Tonković s mamine strane, koja je nastala prije točno 125 godina, tj. 1898. godine. Kako nam je Julijana objasnila, Ana (djevojački Pandžić) je bila rodom s Kelebije, a Jašo Cvijin s Bikova. 
»Tačno se vidi kako je ruvo kadgod bilo drugačije, suknja je skroz do zemlje, vinci u kosi, prusluk od dide, sve je drugačije. Rukavi su isto bili karakteristični, posli se žene nisu nosile tako, drugačiji su bili krojevi. Čizme na dida Jaši su imale onaj zarez naprid, ko srce, a imale su i niko malo puce na njima naprid. Dida Jašo je na šeširu imo i perlicu u svatovima, kako se i vidi na fotografiji«, rekla je Julijana Tonković.
Kao i mnoge s ovih prostora, zahvatio ih je prvi globalni sukob, tj. Prvi svjetski rat. Jašo je nažalost ostao u ratu, prvo kao zarobljenik, te je tijekom zarobljeništva u Rusiji i preminuo. Ana je ostala sama sa svojih 33 godine i sedmero djece, od kojih je najmlađe imalo tri mjeseca, a najstariji, po imenu Pišta, oko 12 godina. 
»Ostala dica su sva bila jedan drugom do uva. Tragedija je što su mladi ljudi ostajali u ratu, al još veća tragedija je to što je moja majka morala sama odranjivat toliku dicu. Tribalo i je iznet na životni put, odgojit, a vrime je bilo jako teško. Najstarije muško dite je očlo s majkom u varoš, dva sridnja muška diteta su ostala. Ima mala anegdota s nji dvoje, to su bili ujo Marko i ujo Geza. Zeble su i ruke pa su uzeli i zapalili malo slame, al blizo kamare. Naravno, čitava kamara slame je izgorila. Majka, kako se vraćala na salaš, putom je čula od ljudi kako je slama izgorila. Borame ne znam kako su se nji dvojca proveli. Moja majka se nije priudavala, živila je sama, a doživila je svoje 94 godine. Bez očala je štrikala čipku, bila na nogama do zadnjeg dana«, govori nam Julijana Tonković.
»Majka mi je bila pravi žandar, kod nje se uvik znalo reda, a i kako drugačije izać na kraj s toliko dice sama. Baš je bila oštra. Ujo Geza, on je od muški bio najmlađi, a bome je bio najrđaviji. Kadgod nije bilo ko sad s dicom, nisu bili naprid kad je kogod došo na salaš nego su dica bila nuz kraj. Kad, eto njega, uvuko se u pročelje za astalom. Majka mu očima pokazala da izađe, a on majki natrag isto tako. Kad su gosti očli, bome je ujo Geza zapamtio da ne triba namigivat«, prisjeća se ona.
Ivan Ušumović