Arhiv tekstova
Radujte se narodi
Slavimo Božić, za većinu najradosniji i najtopliji blagdan. Iako je Uskrs najveća kršćanska svetkovina, ipak većina ljudi više voli slavlje Božića i više mu se veseli. A odakle dolazi tolika toplina ovoga blagdana, odakle ta radost koja obuzima narode i nikoga ne ostavlja ravnodušnim?
Rođenje u štali
Evanđelist Ivan na početku svoga evanđelja piše: »U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze« (Iv 1, 1-5). Cijela istina o Sinu Božjem sabijena je u ovih nekoliko rečenica. On koji je Bog velik na nebesima, onaj koji stvara i uzdržava ovaj svijet, za kojega su ljudi samo njegova stvorenja smještena u taj stvoreni svijet, odlučuje poniziti sebe toliko i postati poput jednoga od svojih stvorenja. Kolike li silne ljubavi u tom činu. Umjesto da kao Bog kraljuje s nebesa, on se odlučuje na život kakav vode ljudi, odlučuje se toliko približiti čovjeku da i sam postaje čovjek. I opet, ne dolazi poput kralja u moći i slavi, dolazi na skroman i skrovit način, skromniji negoli ljudi dolaze na ovaj svijet. Dolazi kao i svaki čovjek, rođenjem, ali rađa se u štali.
S odmakom većim od dvije tisuće godina naš prikaz Kristova rođenja u štali postao je romantičan, što ni malo nije bio. Znamo kako je u štali, a Bog je odabrao tamo se roditi. Prve jaslice napravio je sveti Franjo prije 800 godina. Htio je dočarati događaj Božića, pomoći sebi i drugima bolje shvatiti koja se radost za čovječanstvo dogodila božićne noći u jednoj maloj špilji izvan Betlehema. Jedno djetešce koje čvrsto spava na slami u jaslama, pravi je Bog koji je sišao među ljude donijeti im svjetlo. Zato: »radujte se narodi, kad čujete glas, da se Isus porodi u blaženi čas«. Ljepota jaslica i svjetlo koje ih obasjava tu su da nas sjećaju na skromnost koju je Bog odabrao kada je dolazio na ovaj svijet, te da je u tom skromnom, mračnom i vlažnom mjestu svjetlost koja je došla za sve narode, koju ne može nikakva tama pobijediti.
Boga u liku djeteta prvi dolaze posjetiti pastiri, pa tek onda kraljevi. Pastiri su simbol svih ljudi, svih staleža i profesija, grješnika, napuštenih i potlačenih, siromaha. Božja veličina nije mjerljiva ljudskom, zato ljudska mjerila veličine ne znače ništa pred Bogom. I kao što je skromne ribare i carinike odabrao da mu budu učenici i naviještaju radosnu vijest, tako je skromne betlehemske pastire odabrao da budu prvi svjedoci Božjeg silaska na zemlju i prvi širitelji te vijesti.
Primiti Krista
Božić je početak našega spasenja, koje će biti dovršeno uskrsnućem. Međutim, već na samom početku svoga boravka među ljudima Bog doživljava odbacivanje. »K svojima dođe i njegovi ga ne primiše« (Iv 1,11). No, nemojmo se baviti ljudima od prije dvije tisuće godina, pozabavimo se samima sobom. Jesmo li mi primili Isusa u svoje srce u svoj dom, u svoju obitelj? Je li naša radost ovoga Božića samo trivijalna, potaknuta materijalnim sitnicama i bogatim blještavilom? Dopustimo Novorođenom smjestiti se u mračan kut našega srca, koji on može preobraziti, kao što je preobrazio štalicu svoga rođenja. Postanimo navjestitelji njegova dolaska, kao što su to bili pastiri. Tako ćemo biti oni koji su ga primili, a ne odbacili, jer velika se radost za čovječanstvo dogodila u svetoj božićnoj noći, Bog je došao među nas, započelo je spasenje. Ne zaboravimo to.
