Arhiv tekstova

Najluđa noć – prvi dio

Odrastao sam u dijelu grada u kojem su multinacionalnost i multikonfesionalnost bili prisutna, čak i u mojoj familiji. Otac je bio pripadnik katoličke vjere, a majka protestantske (luteranka). Shodno bračnom dogovoru ja sam kršten u evangeličkoj crkvi, gdje sam dobio ime Lajos, jer je u to doba Zsombor smatrano poganskim imenom i dijete se nije moglo krstiti tim imenom. Naravno, ovaj detalj mog života saznao sam tek kad sam napunio deset godina: kada sam se morao službeno, kod matičara izjasniti koje ću ime koristiti, budući da po zakonu nisam mogao imati dva imena. Moja odluka je očigledna. Šest razreda osnovne škole sam završio u tzv. židovskoj školi, koja se tada zvala Vežbaona i koja je pripadala (mađarskoj) Učiteljskoj školi koja je radila u zgradi bivšeg ženskog samostana (danas OŠ Jovan Jovanović Zmaj). Na putu u školu prolazio sam pored reformatske (kalvinističke) crkve u čijem je vrtu raslo najfinije grožđe u našem kraju (kušali smo). Moja je ulica povezivala Srpski šor (Čarnojevićeva) s Mađarskim šorom (Frankopanska) tako da je od malih nogu većina nas govorila oba jezika. Bilo nam je normalno da postoji naš Božić; onda smo na Badnje veče išli kod djeda i bake u Vučidol. Da postoji i drugi »srpski Božić; »srpska Nova godina«; da postoje slavski običaji saznao sam od naših rođaka koji su živjeli u Zemunu i bili pravoslavne vjere. Gradski prostor u kojem sam odrastao doživio je korjenitu promjenu fizičke i nacionalne strukture. Iz ovih razloga očekujem bar još jednu »najluđu noć« – drugi dio i u našem gradu, s pratećim bučnim vatrenim sadržajima.

Novogodišnji »prekabare«

Osamdesetih godina u doba soc-realizma u »najveselijoj baraci socializma«, kako su tepali susjednoj Mađarskoj, za doček Nove godine na TV programu obavezno je bio i »politički kabare« u kojem su humoristi mogli i blago kritizirati soc-realistički režim, ukazujući na njegove nedostatke, proturječnosti koji se, naravno, »mudrom politikom« mogu korigirati u korist »radnih ljudi i poštene inteligencije«. Danas ovakvog tipa »političkog kabarea« kod susjeda na državnim kanalima nema ni u tragovima. Istina, postoji jedan duo, koji u svojim »kabareima« uspješno imitira pojedine glumce, pjevače i reprizira dobre stare točke i nekadašnje kabaretske programe koji nemaju nikakvu političku konotaciju. Tako nešto ne postoji ni u našoj domovini. Zato sam se obradovao kada sam vidio na tv-u »Novogodišnji pre-kabare« u izvedbi tzv. oporbe nakon objave prvih rezultata izvanrednih izbora u Beogradu (pravo glasa imalo je 1,65 milijuna stanovnika, u AP Vojvodini nešto manje). Oporbena skupina »Srbija protiv nasilja« organizirala je protest »zbog izborne krađe«. Rezultat protesta: šest ozlijeđenih policajaca, polupani prozori i vrata Gradske skupštine, tridesetak uhićenih »protestanata«. Prvi nalet smijeha sam dobio kada sam čuo i vidio objašnjenje jednog od vođa »protesta«. Po njemu izabrani članovi novog saziva Gradske skupštine uredno su pozvonili i pokucali na vrata ove ustanove u želji da s »čuvenog balkona« objave da su oni pobijedili na izborima u Beogradu, a aktualni »diktatorski režim« želi im »ukrasti glasove«. Pokušavam zamisliti scenu dostojnu jedne kabaretske predstave: Članovi delegacije predstavnika uredno kucaju na vrata beogradske skupštine (bivša Kraljevska palača). »Kuc, kuc!«, glas vođe osiguranja: »Tko kuca?« Vođa urednih i (tada još) nenasilnih građana odgovara: »Mi smo izabrani predstavnici grupacije ‘Srbija protiv nasilja’ pobjednika na gradskim prijevremenim izborima«. Vođa osiguranja pita: »Čime možete dokazati vaše tvrdnje? Imate li neke službene papire?« Vođa »protestanata« kaže: »Brate, što si tako birokratski raspoložen, nemamo nikakve papire, jer još nismo održali konstitutivnu gradsku sjednicu, ali moraš nam vjerovati na riječ! Ako nas nećeš pustiti, provalit ćemo vrata i prozore!« Vođa osiguranja je rasporedio svoje snage unutar objekta (tvrđave) i spriječio odlazak na tako željeni balkon.

Ne može se dva puta kročiti u istu rijeku

Ne znam, niti me mnogo interesira tko su autori ove »političke farse«; je li sama skupina oporbe »Srbija protiv nasilja« ili im je netko pomogao? Zar nisu znali za starogrčku mudru izreku: »Ne možeš dva puta kročiti u istu rijeku«? Mislili su da ako desetak dana šetaju, blokiraju promet i zvižde i nose razne parole, mogu ponoviti ono što se dogodilo 2000. godine nakon izbora za predsjednika SRJ? Prilike su danas sasvim drugačije kod nas (i u široj okolini). Vladajuća stranka ima većinu u Skupštini; po svemu sudeći u Beogradu rezultat je eventualno »neriješen«. Predsjednik i najavljulje eventualne nove gradske izbore, ili beogradski rečeno: »džabe ste krečili«.