Arhiv tekstova
Dubrovačka književna tradicija
gnjat Đurđević smatra se posljednjim značajnijim pjesnikom Dubrovačke Republike. Rodio se 1675. godine, a ne zna se je li početno obrazovanje stekao u javnoj školi ili privatno. Humanističku školu pohađao je od 1684. godine, u tek otvorenom Isusovačkom kolegiju, gdje su u to doba učiteljevali Rafo Tudišević, poznati leksikograf Ardelio Della Bella i Mostarac Luka Kordić. Malo se zna o Đurđeviću do njegove dvadeset i prve godine. Bio je naimenovan zapovjednikom tvrđave Lovrijenac 1693. godine, a dvije godine poslije knezom na otoku Šipanu. Godine 1697., iznenada je otputovao u Rim i tamo ušao u red Isusovaca. Pošto je stupio u red, morao je najprije proći novicijat, pa potom filozofski i teološki tečaj. Godine 1702., bio je učitelj u Ilirskom kolegiju u Loretu, 1703., u Ascoli, a 1704., u Pratu (Toscana). Kao što je iznenada stupio u Isusovački red, tako je 1705. godine iznenada iz njega istupio i nakon godinu dana prešao u Benediktince. Pošto je stupio u novi red, smjestio se u samostan sv. Jakoba na Višnjici. Dubrovačka vlada je protjerala Đurđevića 1710. godine s teritorija Republike, a iz spisa koji o tome govore ne može se razabrati što je Đurđević zapravo skrivio. Đurđević je pomilovan nakon godinu dana i po povratku stupa u Accademia Otiosorum, što je u Dubrovniku, po uzoru na rimsku akademiju Degli Arcadi, osnovana negdje posljednjih godina XVII. stoljeća. Kasnije je Đurđević izabran za opata mljetskog samostana i na Mljetu je otpočeo svoju najplodniju književnu aktivnost. Umro je 1737. godine.
Đurđevićev književni rad je veoma obilan i raznovrstan. Prvi plodovi njegove književne aktivnosti svakako će biti ljubavne pjesme. Đurđevićeve ljubavne pjesme najčešće su kratka oblika s poentom na kraju, koja je obično i ishodište njegovih inspiracija. U nizu svojih ljubavnih pjesama on je gotovo na samoj granici između diskretne aluzije i otvorene frivolnosti. Đurđević je vrlo rano počeo prevoditi Vergilijevu »Eneidu«, ali je uspio završiti samo prvo pjevanje. Prije stupanja u Isusovce napisao je »Uzdahe Mandalijane pokornice«, ali u kratkoj verziji, u dva pjevanja, koju će nakon povratka iz Italije proširiti na osam pjevanja i štampati u Mlecima 1728. godine. Pjesme iz te zbirke kreću se stazom barokne bujnosti, a zemaljska ljepota prerasta u ljepotu duše, dok ovozemaljske čežnje prerastaju u čežnje za sjedinjenje s Kristom u vječnom blaženstvu. Latinsku će poeziju Đurđević najviše gajiti u Rimu i u drugim talijanskim gradovima gdje je službovao kao učitelj, mada je se neće odreći ni u Duborvniku nakon povratka, ali će se njome baviti tek prigodice. Oko 1708. godine, Đurđević je sabrao i sredio svoje latinske pjesme u zbirci »Poetici lusus«, dok će oko 1716., skupiti svoje hrvatske pjesme pod naslovom »Pjesni razlike«.
U zrelijim godinama Ignjat Đurđević sve se više predavao povijesnoj i književno-povijesnoj znanosti. Napisao je »Život sv. Benedikta«, »Brodolom sv. Pavla«, prvi na hrvatskom, a drugi na latinskom jeziku. Započeo je pisati i »Historiju Ilirije« na latinskom, ali je uspio završiti samo nekoliko poglavlja. Veće značenje ima Đurđevićev rad na historiji duborvačke književnosti. Prvi njegov spis na tom području jest »Pismo rafu Miliću« u kojem daje podatke o šezdesetak dubrovačkih pisaca. To je bila samo priprema za njegovo glavno djelo u toj domeni, za »Vitae et carmina nonnulorum illustrium civium Rhacusinorum« u kojem je Đurđević zapisao stotinjak biografija pretežno dubrovačkih pisaca. Toga se posla još jednom prihvatio kad je boraveći u Padovi sakupio u arhivima podatke o nekim Dubrovčanima i objavio ih u predgovoru »Saltijera slovinskog«.
Glavna Đurđevićeva djela prirodno i logično izrastaju iz dubrovačke književne tradicije. Njegove »Ljuvene pjesni« na neki su način produžetak preokupacija kakve su utkane u Bunićevim »Plandovanjima«, a »Uzdasi Mandalijene pokornice« nadovezuju se na trasu zacrtanu Gundulićevim »Suzama sina razmetnoga«. Đurđevićeva otvorenost prema lijepoj prirodi, njegov interes za povijesna i književno-povijesna istraživanja dovode ga u kontekst suvremenih arkadijskih strujanja iz Italije, što je opet veza s tradicijom, jer su i pjesnici prijašnjih razdoblja uvijek imali sluha za književna i kulturna zbivanja u Italiji. Ignjat Đurđević označuje završetak jednoga dugog, dva i pol stoljeća dugog književnog trajanja, on završava i jedno razdoblje – razdoblje baroka. Nakon Đurđevića, Dubrovnik preplavljuju eruditizam, latinizam i francuska komedija.
U spoznanju
(izbor)
Ljubovnica ona ognjena
njegda od ljudi, sad od boga,
osta svijetu prigrabljena
silom plama nebeskoga,
ter neumrloj pri ljubavi
svijet i sebe zaboravi.
Ištom lice Jezusovo
vidje i skupljen raj u njemu,
kroz gorjenje čisto i novo
ponovljena osta u svemu,
leteć svoga iz pepela
pomlađena ptica bijela.
Njega drži vrhu svega,
njega misli, š njim besjedi;
njega živa, mrtva njega
ište, žudi, dvori i slijedi,
i jedina š njim saviše
njim odiše, š njim izdiše.
