Arhiv tekstova
Pilasanović
Pilasanovići su obilježili epohu obnovljenog feudalizma 18. i 19. stoljeća. Jakov, Stipan, Filip i Ivan Pilasanović iz Roglatice (pustara kod Bačke Topole) dobili su plemićki list i ugarsku grbovnicu 28. X. 1741. Njihovi potomci javljaju se u Roglatici, Staroj Moravici, Subotici, Somboru i drugim mjestima sjevernobačkog i južnobačkog okruga. Dijelili su sudbinu brojnih ugarskih plemića. Uspomena na njih je izblijedjela, a njihovi posjedi pali su u ruke drugima.
Dalmatinsko podrijetlo
Pilasanovići su relativno rano asimilirani. Međutim, izvorno se javljaju kao dalmatinska obitelj. Stipan Pilasanović, budući nepismen, izdiktirao je oporuku u Baji 24. VII. 1776. u kojoj piše: »Ja Stipan Pilasenović s ovim pismom dalmatinskim mojim vlastitim jezikom stavljenim dajem na znanje svima onima, kojima se pristoji, da ja promišljajući vrimenite godine moje, i bolest moju koju nikoliko godinah trpim, a navlastito smrt moju kojoj kako svaki čovik, tako i ja podložan jesam: da pak posli života moga među kćerma mojima, i njiovi baštinikah, naslidnika i potomakah (kojima pored moga testamenta zadovoljno učinio i uredio jesam) i među sinovcima mojima Davidu, Đurđu, Marku i Mati Pilasenovićma, također njiovih baštinikah potomkah i naslidnikah, kakvagod parba protivština i smutnja ne bi se mogla izleći i dignuti s ovom naredbom samovoljno, od nikoga neusiljen, u ciloj pameti, i razumu bivši za izkoreniti i ugasiti (navlastito pak za utemeljiti i u napridak uzvisiti Pleme Pilasenović) prid visoko poštovanim, na moju prošnju i zaktivanje, od slavnoga kalačkoga kapitula poslatim pripoštovanim kanonikom slideću naredbu činim i ostavljam poradi većega temelja: to jest pustare Roglatice u Plemenitoj Bačkoj varmeđi nahodeće, koje polu, porad fasije (iskaza) vikovite gospode Franje i Jozipa Miskolczi u godini 1771. miseca sičnja, iliti januara dana 15-tog prid slavnim kaptolom Pečujskim učinjene, i dokonate, da s imenovatima sinovcem mojima nerazdiljenim načinom držim i posidujem, od one iste pole, koliko bi se mene za sad, iliti u napredak doticalo sav tal moj, sa svima fajdama (fayda – korist, dobit), i svake vrsti dohodci… ozgor imenovatim sinovcem mojim: to jest Davidu, Đurđu, Marku i Mati Pilasenovićma, svake vrste baštinike i naslidnike moje, izključavši vikovito, prid dvojicom zarad toga dozvanim pripoštovanim kanonikom kalačkim, brez svakoga poričenja i neprominljivim načinom, ostavljam, poklanjam i prikazujem, iliti zauvik fatiram (izjavljujem)«.
Dobri gospodari
Franjo Varga je u jednom procesu u Somboru 24. I. 1780. rekao kako je čuo ne samo od Ivana Latinovića alias Prikidanovića, nego i od matere Stipana Pilasenovića zvane Jane, koju je dobro poznavao, da su stari Pilasanovići bili dobri gospodari (domaćini). Također je čuo da je spomenuta Janja na ilirskom jeziku (Illyrico Idiomate) rekla sljedeće: »Ja sam čuvala po sto imanja i dicu nejaku Ivana i Stipana, par pištolja imala za pojas i preslicu, a meni nije bilo teško, a vama u miru kad je kuća puna teško je«. Riječ je o vremenu kada je u Ugarskoj bjesnio Rákoczijev ustanak 1703. – 1711. Janja se prezivala djevojački Lalić i bila je supruga Pavla, koji je umro u Iloku. Stipan (rođen oko 1687.) i Ivan spominju se kao dobitnici plemićke povelje 28. X. 1741.
Josip Zoza Pilasanović
Arhitekt Josip Pilasanović Zoza (1940. – 2015.), koji je 1990-ih unio modernistički duh u arhitekturi Beograda, potječe od gore spomenutog Filipa. Josip Vojnić od Bajše sastavio je još prije Drugog svjetskog rata rodoslovno stablo od Filipa do Josipa Zoze Pilasanovića: Filip (umro oko 1744.) i Katarina (?); Đuro (r. 19. IV. 1725. u Baji) i Marta Vidaković Delić; Petar (r. 29. III. 1750. u Baji) i Janja Latinović (vj. 23. X. 1768. u Bačalmašu); Jakov (r. 7. VIII. 1773.) i Eva Goldenich alias Aranyos (vjenčani prije. 9. VI. 1794.); Josip Juraj (r. 29. II. 1802.) i Antonija Vojnić od Bajše (vj. 20. XI. 1825. u Subotici); Josip Ivan Sigismund (24. VI. 1830.) i Jolanta Bogor (vj. 3. VI. 1856. u Baji); Josip Aurel Juraj (r. 24. IV. 1864.) i Roza Fernbach (vj. 28. I. 1893. u Somboru); Josip Julije Andrija (r. 30. XI. 1900.) i Marija Resch.
