Arhiv tekstova
Sve na slavu Božju
Biti kršćanin je velika milost koja nam je dana, njezine veličine nismo ni svjesni. Ipak, svaki veliki dar sa sobom nosi veliku odgovornost. Tako i naša pripadnost Kristu podrazumijeva i neke obveze koje kao kršćani trebamo izvršiti. Vjernici često slabo razmišljaju o tim obvezama, te svoju vjeru žive samo djelomično. Kršćanin ne znači samo utjecati se Kristu i očekivati njegovu pomoć i zaštitu. To zapravo i ne znači da smo Kristovi već da smo uz njega iz koristi. Pripadati Kristu je mnogo više od toga, a Pavao je bio potpuno svjestan što to znači, pa je tako opominjao i svoje suvremenike da žive kršćanski onako kako je u skladu s imenom koje nose.
Tko promiče slavu Božju?
Pavao u poslanici Korinćanima piše: »Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite« (1Kor 10,31). Poruka je potpuno jasna. Kršćaninu ne treba na prvom mjestu biti ostvarenje vlastitih ciljeva i potreba nego promicanje slave Božje. Sve što vjernik čini, bez obzira na vrijeme i mjesto, na status i položaj, pa čak i ono osnovno, kao što su jedenje i pijenje, treba biti podređeno tom jedinom cilju. I dok promatramo svijet oko sebe, a u sredini u kojoj živimo okruženi smo kršćanima, možemo se zapitati što se promiče, slava Božja svakako ne. Ljudi su sve više okrenuti samo osobnim dobitima, materijalni profit je gotovo svima na prvom mjestu. Ispratimo li medije, vidjet ćemo promicanje nekih loših načina života, lišenih osnovnih moralnih kriterija, a oni koji ih promiču opet negdje u pozadini očekuju neki profit, ne mareći za loš utjecaj na djecu i mlade, na cijelo društvo u konačnici. Pa živimo li mi okruženi kršćanima? Statistički podaci govore da živimo, a ono što vidimo oko sebe govori da ne živimo. Kršćani su zaboravili što znači biti Kristov, koja milost je biti kršten, ali i koja je odgovornost na onome tko pripada Kristu. Nije se ništa promijenilo u odnosu na apostolska vremena što se tiče kršćanske odgovornosti, ali su ljudi vremenom počeli zaboravljati što znači zvati se Kristovim imenom.
I možemo ih mi kritizirati i osuđivati, ali ni to nije kršćanski već je kršćanski svjedočiti i širiti slavu Božju. Zato, da bismo mogli mijenjati svoje okruženje, moramo mijenjati najprije sebe. Jesmo li se i sami previše navikli na činjenicu da smo Kristovi? Doživljavamo li svoju vjersku pripadnost samo kao izvor sigurnosti, jer će nas Bog od svega lošeg zaštititi i u svemu nam pomoći, jer se držimo vjernicima? Jesmo li zaboravili koje su nam dužnosti kao vjernika? Kršćani su Kristovi svjedoci u svijetu, a to ne znači samo izjašnjavanje na popisu stanovništva, niti samo pohađanje nedjeljne mise. Naš cijeli život treba biti prožet vjerom, sve što radimo i kako živimo mora biti na slavu Božju. Nema nećkanja i kolebanja, odabiranja situacija i izbjegavanja žrtve za Krista. Kako ćemo onda promicati slavu Božju? Mnogo nam je dano, ali se od nas mnogo i očekuje.
Svjedočanstvo
Naposljetku, Pavao želi poručiti da se kršćanin u načinu svoga života ne smije opustiti ni zbog toga što je njihov život njihovo svjedočanstvo, te kao što može ljude privesti k Bogu, tako ih može i odbiti. Naše je da širimo Evanđelje, da one koji su se od Boga udaljili svojim svjedočanstvo ponovno vratimo k Bogu i Crkvi, a ne da ih svojim »svjedočenjem« odbijemo još dalje. Više nema izrazito misijskih područja, kao u Pavlovo vrijeme, cijeli je svijet misijsko područje, a svi smo mi misionari koji cijelim svojim životom naviještamo Krista i Evanđelje.
