Arhiv tekstova

Kraj gradogradnje

Zahvaljujući gradnji brze željeznice kroz Suboticu koju prate brojne (često privremene) obilazne prometnice, imao sam nedavno priliku obići i doživjeti u automobilu (nisam ja vozio) dvije novonastale stambene četvrti: Radijalac i Prozivku. Moram priznati da mi se ono što sam vidio uopće nije dopalo, jer s nekadašnjim urbanističkim ciljevima skoro nikakve veze nije imalo. Gradnja Radijalca započela je pedesetih godina prošlog stoljeća, baš kada sam krenuo u osnovnu školu zvanu Vežbaona koja je bila smještena u nekadašnju »Židovsku školu« pokraj Sinagoge. Slobodno mogu kazati da smo se Radijalac i ja »razvijali zajedno«. Ideja izgradnje jednog bulevara od Gradske kuće, zapravo centra grada, do Dudove šume (tadašnje ime Városliget = Gradski park) rodila se koncem 19. stoljeća. Postoji i projekt ove nove prometnice, ali njena izgradnja nikada nije ni započeta. Nakon promjene granice i države ovaj projekt je zaboravljen. Ideja je ponovo oživljena prilikom izrade Direktivnog urbanističkog plana koji je usvojen 1952. godine. O tome piše jedna publikacija iz 1953. godine: »Široki, zelenilom ispunjeni, šetališni putovi otvoreni su iz gradskog centra, jedan prema sjeveru u park Dudove šume, a drugi na jug u veliki Narodni park i omladinsko sportsko igralište«. 

Aleja višekatnica

Izgradnja stambenog naselja Prozivka je započeta na lokaciji velikog Narodnog parka, a danas se širi prema centru, ali ne izgradnjom jednog »zelenilom ispunjenjog šetališnog puta« nego »alejom višekatnica«. Istina, ozelenjena šetnica postoji na Radijalcu, ali je obgrljena i presijecana kolskim prometnicama tako da šetači trebaju biti vrlo obazrivi, pogotovo ako su s djecom. Teritorij ovog stambenog naselja također se širi po planu višekatnih stambenih zgrada (Pr.+6-8 kat.). Po mom mišljenju ovakva gradnja ima samo jedan cilj zvani brzi profit. Zato i govorim o kraju gradogradnje, o nekakvom »posturbanizmu« čije rezultate ni ne možemo potpuno sagledati. »Stambena višekatnica okružena velikom zelenom oazom gdje su sportski tereni i dječja igrališta« postoji samo u snovima nekadašnjih gradograditelja Subotice. Slična sudbina prijeti i zaštićenom centralnom dijelu grada. 

Razaranje gradova

Gore opisani način razaranja gradova vrši se »mirnim putem«. Na žalost, iz elektroničkih medija saznajemo kako se u Europi i na Bliskom istoku razaranje gradova intenzivno vrši i ratnim načinom. Čitam u nekim člancima i komentarima na netu kako se poslije 30 godina ostvarila ideja filozofa i politologa Francisa Fukuyame (rođ. 1952.) iznesena prvo u jednom eseju (1989.), a zatim i u knjizi (1992.) pod nazivom Kraj povijesti i posljednji čovjek. U ovoj knjizi tvrdi kako »naglo širenje liberalne demokracije na razna područja svijeta, uzrokovano padom komunističkih režima, predstavlja završetak socio-kulturne evolucije čovječanstva, odnosno da liberalno-demokratsko društveno-političko uređenje predstavlja konačni oblik organizacije ljudskog društva« (Wikipedia). Zanimljivo je da je on svoj esej napisao u vrijeme pada Berlinskog zida, a knjigu je objavio poslije raspada SSSR-a i završetka Hladnog rata između SAD-a i saveznika (NATO) i SSSR-a i njegovih saveznika. U našoj bivšoj socijalističkoj državi (SFRJ) pad Berlinskog zida su neki čelnici protumačili kao da je došlo vrijeme za ostvarivanje starih »mini-imperijalnih snova« i koncem 1991. (18. studenoga) mogli smo svi mi i cijeli svijet vidjeti u elektroničkim medijima razrušeni Vukovar. Kasnije, nakon rušenja svjetske baštine Dubrovnika mogli smo čuti neslanu šalu: »izgradit ćemo mi stariji i ljepši Dubrovnik«. Danas slične prizore možemo vidjeti u Ukrajini i u pojasu Gaze; bez nade u skorašnje mirno rješenje sukoba. Liberalna demokracija i prateće ideologije su prisutne u cijeloj EU. Države koje te ideje ne prihvaćaju podliježu žestokim kritikama. Mnogi vodeći političari EU, koji su prihvatili ideologiju neoliberalne demokracije, žele stvoriti Ujedinjene Europske Države po uzoru na SAD. U njoj bi nestale tzv. nacionalne države, jer po mišljenju nekih »nacionalne države« i »komunizam« su nevolje čovječanstva. Ne znam kako tumači Fukuyama činjenicu da komunistička zemlja Kina polako postaje najveća konkurencija SAD-u. Želim kazati, možda je »kraj jedne povijesti«, ali povijest se i dalje događa i događat će se sve dok žive ljudi i ljudske zajednice.

Utopijski grad 

Posebna grana urbanizma je utopija u kojoj projektanti stvaraju, zamišljaju gradove budućnosti. Ne znam jeste li vidjeli reklamu o prodaji stanova u Waterfront Belgrade (interesantno, ne reklamira se kao Beograd na vodi). Gledajući slike i slušajući poruke, ove mnogokatne građevine su dio pravog idelnog grada. Sve je blizu – počevši od škole, trgovina, parka, objekata za rekreaciju, tatino i mamino radno mjesto. Vidio sam već takve projekte zgrada iz kojih ne morate ni izlaziti. Po mom viđenju Beograd nije više ni »beo« ni »grad«, postao je dio konurbacije nastale povezivanjem njega i Novog Sada. Nešto između megapolisa koji liči na skup slučajno nabacanih stambenih višekatnica i raznih trgovačkih centara, proizvodnih pogona koji su povezani prometnicama. Pravi primjer »dezurbanizacije«!