Arhiv tekstova

Sprovodi za pamćenje!

Mnoštvo je trenutaka u životu koje će čovjek izdvojiti kao posebne, nezaboravne, ali na samo spominjanje ove teme većini će među prve na pamet pasti nekoliko ustaljenih: vjenčanje, rođenje djeteta ili pak smrt drage osobe. Bilo o kom da je spomenutom događaju riječ, ljudi se za njega pripremaju da ga obilježe što svečanije i dostojanstvenije kako bi i formom opravdao vlastiti simbolički sadržaj. Nekim čudom tada se (pro)nađe novac za koji se misli(lo) da ne postoji, a i krug poznanika odjednom se širi na krug prijatelja spremnih pomoći koliko su objektivno u mogućnosti.
Na žalost, niti takvi trenutci ne prođu uvijek onako kako njegovi organizatori žele: netko od mladenaca u odsudnom trenutku ne kaže »da« ili se pak pijani svatovi posvađaju, a posljedice budu kobne... Ili pak, o čemu smo već jednom prigodom pisali, automobili u Bajskom groblju toliko glasno turiraju ispred mrtvačnice da zagluše ceremonijal oproštaja od pokojnika. Automobili! U groblju! I to u vrijeme sprovoda. Umirujući namjerno maštu taman pomisliš da je to možda i jedina mogućnost da se čin dostojanstva oproštaja od pokojnika umanji do besmisla – a kojem si baš ti imao nesreću prisustvovati – dogodi ti se nešto drugo, nešto što tugu polako pretače u bijes.
Stariji čitatelji zacijelo se sjećaju vremena kada je Javno komunalno poduzeće Pogrebno bila jedina firma u gradu koja se bavila ovim uvijek tužnim poslom. U to vrijeme, ne imajući konkurenciju, nije bila rijetka slika da su njihovi radnici na sam čin ukopa dolazili odjeveni u plave radničke bluze u čijim džepovima – samo da ih se pretresalo – bi se nerijetko mogla naći koja »bombica«. Dok su ožalošćeni neutješno plakali za svojim roditeljem ili čak i djetetom, na istom mjestu posve druga slika: radnici bi rutinski zakopavali zemlju ispred grobnice, a neki pijaniji morali su dobro paziti da i sami u nju ne upadnu skupa s lijesom. Na sreću, pojavom Funera (a kasnije i drugih privatnih pogrebnih poduzeća) početkom devedesetih godina prošloga stoljeća ova je slika iščezla s naših grobalja, ustupajući mjesto uniformiranim, izbrijanim, uljudnim (i trijeznim) djelatnicima čija je zadaća obaviti ukop na dostojanstven način.
Da bi se tako nešto i postiglo, prethodno za to moraju biti ispunjeni i minimalni uvjeti: mora postojati mrtvačnica (ili kapela), kakav-takav asfaltiran puteljak i isto takva staza do grobnog mjesta, što – budimo iskreni – u najvećem broju sprovoda i jest slučaj. Međutim, što ako pokojnik nema grobno mjesto u Subotici, a njegovi najbliži žele da tu bude pokopan? Rješenje je (provjereno nedavno) kupovina rake ili kripte; prve po cijeni od deset tisuća dinara, a druge za oko tristo tisuća!
I tu nastaje problem, ne potencijalni nego stvarni: raka, kao posljednje utočište pokojnika, nalazi se na samom rubu Senćanskog groblja. Kako je sprovod bio prije nešto više od dva tjedna, u vrijeme kada je zemlja ujutro još bila smrzla, »zubato sunce« u podnevnim satima bilo je ipak dovoljno jako da ju rastopi u žitko blato kroz koje je bilo gotovo nemoguće prići grobnom mjestu i prisustvovati samom ukopu. Rezultat toga je da je više od tri četvrtine od stotinjak prisutnih posljednje trenutke sprovoda pratilo s udaljenosti od dvadesetak-tridesetak metara. Onako raštrkani po stazi i kod obližnjih grobnica više su djelovali kao publika na srednjovjekovnom smaknuću negoli prijatelji koji su se došli posljednji put oprostiti od pokojnika. Oni najuporniji – uključujući i osoblje Pogrebnog – snalazili su se kako znaju i umiju, probijajući se kroz blato kao kroz rastopljeno zimsko oranje, stižući do križa i rake u različito vrijeme, ovisno o vlastitoj snalažljivosti, tjelesnoj kondiciji i sreći. Ali svi odreda cipela blatnih do kraja nogavica.
Nisu ove prepreke, naravno, umanjile bol pokojnikovih najbližih, niti ovako trivijalna situacija to može učiniti. Nisu to pokojnikovi najbliži niti na »pranju ruku« poslije sprovoda posebno isticali. Ali jesu oni već na samom sprovodu, koji se zbog godina ili bolesti nisu smjeli upustiti u avanturu prelaska dvadesetak-tridesetak metara kroz blato uz realni rizik padanja u njega i tko zna kakve druge propratne posljedice (uganuća ili čak lomova nogu ili ruku, recimo).
Čovjeku nakon prisustva ovakvom oproštaju od pokojnika ne ostaje puno riječi... Osim pitanja JKP-u Pogrebno: zašto vam ovo treba? Zašto od tako dostojanstvenog čina, kakav bi svaki sprovod morao biti, pravite ruglo i povod za priču, ogovaranja i bijes? I to prije svega na vlastitu adresu! Ako među zaposlenima u ovom poduzeću, uključujući i njeno rukovodstvo, nema ideja što uraditi da se takvo što izbjegne, evo jedne besplatne: prije no što prodate raku ili kriptu, asflatirajte prilaz do nje kako sam ukop ne bi bio prožet molitvama i psovkama. Konačno, i jedno pitanje vrhu lokalne samouprave: smatrate li ovaj prijedlog suvišnom investicijom prilikom usvajanja godišnjeg plana i programa rada JKP-a Pogrebno?
Z. R.