Arhiv tekstova

Žitarice, povrće i voće

Proljetna prehrana u Sonti nekada, mogla bi se podijeliti na prehranu u korizmu, prije i poslije nje, mada se može reći da i nema razlike. Sva hrana se pripremala na isti način, samo se u vrijeme mrsa, skoro u sva jela dodavala svinjska mast, mast od peradi, malo mesa i slanine. Ulje, zetin, uopće se nije koristio, osim za podmazat prelju. Takvo stanje u prehrani je trajalo sve do šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća kada je nastao procvat u ekonomiji.
Do tada hrana se svodila većinom na namirnice biljnog podrijetla (žitarice, povrće i voće) spravljane u domaćinstvima, a kako nije bilo nikakvih hladionika gdje bi se sačuvala, uvijek je svježe pripravljana. Doručak (fruštuk) i večera su bili većinom kuhani. Naravno, kada se išlo na njivu, izjutra se nije imalo vremena za pripremu kuhanog doručka, već se nosio kruh, slanina, malo kobasice i dimljene krvavice (urke), ako je zaostalo od zime i mast. Ručak je bio uglavnom suh, jer je većina stanovništva bila na njivi. Večera se kuhala povratkom s njiva. Od umješnosti reduše (osoba u obitelji zadužena za kuhanje) je ovisilo što će se naći na astalu ali glavna namirnica je bila kruh pripreman jednom tjedno i tjestenina pripravljana svaki dan. 
    
Doručak (fruštuk)

U korizmu se nije jelo ništa mrsno. Na Čistu srijedu se sav namještaj, sve posuđe, pa čak i stakla na vratima i prozorima pažljivo očistilo da nema ni trunke masnoće na njima. Za pokoru je valjalo biti više gladan nego sit, no supruge i majke su pripravljale malo pojačanu hranu za one koji su bili u sječi trske i drva, odnosno, koji su izdržavali obitelj, jer im je trebalo snage za rad. To znači da im je u radnu torbu stavljano po neko jaje, slanine, sira i kajmaka (ako su imali kravu, kozu ili ovce). Takvi radnici su se i u korizmu i inače puno prehranjivali ribom. Ribe je bilo mnogo u raznim barama i polojima i veoma se lako mogla uloviti. Djeca nisu bila pošteđena posti, izuzetno, a ako su bila bolesna dobijala su pojačanu hranu. Svi zdravi i bolesni su za doručak jeli kruh pripravljan na »tisuću i jedan« način. Nedjeljom se uvijek kuhao svečani ručak za 12 sati. Bio je mrsan čak i u korizmu, no ako se nije imalo mesa, kuhao se postan. Preko tjedna, osim u korizmi, četvrtak je bio mrsni dan kada se obično kuhao paprikaš od bilo koje vrste mesa.
Za doručak se često priko šnjite kruva izlilo na oko kuhano jaje, pa se to nazivalo naumak kruva, posolito i popaprito sa samlitom, crvenom paprikom. Sve se to moglo poprskati s otopljenom mašću, ako nije bio posni dan. Jaja su se vrlo racionalno koristila. U proljeće koje su stari Šokci zvali gladno proliće, jel niotkuda dinara, jedino se moglo prodati jaje, pa kupiti soli, kvasa, patrijola, sumporače, duvana... 
Kruh se kuhao minut, dva u soku od rajčice s pola vode. Izvadio se na tanjur, isto tako posolio i popaprio (Šokci u Sonti i danas kažu za posipanje jela s crvenom sitnom paprikom, popapriti, a posuti biberom, paprom, pobiberiti), a ako nije bila korizma, prvo se polio otopljenom mašću. 
Kruh se mogao prokuhati na kratko u grahu na pola skuhanom (popucanomu). Opet se stavio na tanjur, posuo grahom, posolio, popaprio i u vrijeme mrsa pomastio. Na njega se moglo nasjeckati češnjaka (bili luk), što je bio pravi delikates, ili crvenog luka za koji Sonćani kažu crni luk.
Papula je preteča paštete, odnosno to je pašteta od kuhanog graha. Kuhani grah na vodi se ocijedio, zgnječio vilicom, dodao mu se sitno sjeckani češnjak, sol i ljuća, mljevena paprika. Sve se dobro miješanjem sjedinilo i mazalo preko običnog ili prženog kruha.
Kada je bilo dovoljno jaja, pekao se kruh u jajima i jeo s čajem, najčešće od kamilice (titrice) koju je imala skoro svaka kuća . 
Doručak je često bio i velika bundiva – turkinja, pečena na sađaku u krušne peći. Uz friško pečeni kruh ovo je bila prava poslastica. Takve tikve su se kuhale i pekle u svako doba dana. Izuzetno je prijala kuhana tikva namazana na kruh.
Kada se pekao kruh, nezamislivo je bilo da se ne ispeče od istoga tijesta lepinja velika ko točak, u vrijeme mrsa rastvorena po sredini i pomašćena svinjskom mašću, ali »da mast curi do lakata« i opet posuta solju i sitnom crvenom paprikom. 

Uz kruh krumpir najvažnija namirnica

Krumpir je pored kruha bio druga namirnica u upotrebi. Željno iščekivana izjutra je mutana kompirača. Pleh (tepcija) za pečenje se namazao mašću, po njemu se poredali krumpiri sječeni na tanke ploške i zalili smjesom gustine palačinke od brašna, vode i soli i poprskali mašću. Obično se peklo po nekoliko plehova, jer su obitelji bile mnogočlane i uz to jelo se služio, posoljen, nagnječen između dlanova, crveni luk. Ovo jelo se spravljalo u dane mrsa, jer je zahtijevalo masnoću.
Krumpir se za doručak i pekao i kuhao. Najčešće se pekao s ljuskom, u pepelu ili u krušnoj peći ili u zidanom štednjaku (špojeru), u pećnici (rerne). Ovako pečen se najčešće posluživao s beskvasnom pogačom, a na Veliki petak ovo jelo je bilo pripravljano u svakoj šokačkoj kući. Kuhani krumpir se inače mogao naći često na trpezi za doručak, opet samo osoljen i popapren. U vrijeme mrsa se mogao prognječiti i preliti crvenim lukom prženim na svinjskoj masti i začinjenim s dosta sitne crvene paprike i s dodanom prženom slaninom. Uz to se lijepo slagala ukiseljena cikla. Krumpir se često kuhao u ljusci s velikim parčetom slanine uz dodatak kuhanih jaja i jeo opet s nagnječenim crvenim lukom.
Materama nije bilo teško izjutra ranije ustati, zamijesiti tijesto od brašna i vode, razvaljat kaglijom veliko ko točak od koli. Tako razvaljano tijesto se izrezalo na četverokute ili pravokute veličine otprilike 20x20cm, lokšice, i skuhalo ili samo u posoljenoj vodi ili u smjesi soka od rajčice i vode. Svatko sebi je uzimao na tanjur, solio, paprio, dopunio s češnjakom ili lukom, poprskao mašću, ako taj dan nije bila post, ako je bila onda se jelo bez masnoće.
U mom osobnom životu nisam srela Šokca ili Šokicu koji su se rado sjećali prove, odnosno proje, peciva od kukuruznog brašna. Očigledno da su se njome zasitili dugotrajnom upotrebom u vrijeme ekonomskih kriza, priželjkujući kruh i druge proizvode od pšeničnog brašna. U Sonti se nije pripravljala kuhana proja (kačamak).
– Kutralo! – osobno mi je znala reći svekrva (Kata Silađev, 1922. – 2010.) kada bih načela temu o proji. – Priviše je bilo zameti sotom provom. Sidimo uveče, predemo, šlingujemo, štrikamo, jel već šta je na redu, a mater u čije smo kuće, istom kaže: – De, cure, nek se digne koja, pa nek promiša provu.
Proja je već s večeri bila umiješena od kukuruznog, prosijanog brašna, tople vode i soli, stavljena na toplo mjesto, najčešće u zapećak uz peć i prekrivena krušnim tarkom. Ovo tijesto je zahtijevalo što češće miješanje, jer je bilo ukusnije i udesnije što god više dobije zraka. Čak i noću se po netko dizao iz kreveta da promijesi proju. Ujutro su se stavljali na tepciju (pleh) listovi opranog, ukiseljenog kupusa, a preko njih pripravljeno tijesto i preko njega opet kupus. Ovako se spremalo u korizmu i nemrsne dane adventa, a u mrsne dane se kupus izostavljao, pa se pleh namazao svinjskom mašću, a proja se odgore poprskala istom. 
– A, ta jedva smo čekali da projde korizma, pa da ima makar masne prove.
Obično se tako završavala svekrvina priča o proji. Mada je proja bila tvrda, a naročito kad odstoji, ta, sve desnice izdereš i zube iskidaš, nije se bacala. Uvečer se natopila (mada opet nije bila meka kao kruh) mlijekom ili čorbicom od večere i pojela.
Inače, zimi, a i s proljeća, dok je još visio zavidan broj pola slanine u vojatu, koja je bila smrznuta, jela se tanko narezana s kruhom i nagnječenim crvenim lukom i češnjakom. Također, omiljen doručak je bio i pečena slanina, tanko izrezana, dužine 10 cm. Na toj masti se propržio crveni luk, na koji se dodalo nekoliko žlica brašna i mala žlica mljevene, crvene, ljuće paprike. Na sve to se dodao sok od rajčice s vodom u razmjeri 1:1, ukuhalo se u gušći sos i jelo uz pečene šnite slanine. Ako se oskudijevalo sa slaninom, ovakav se sos mogao napraviti s bilo kojom mašću i poslužiti uz vruću lepinju ili kruh. 
– nastavit će se –
Ruža Silađev