Arhiv tekstova

Zdrava, ali nedovoljna i neraznovrsna

U ovom broju Hrvatske riječi nastavljamo priču o nekadašnjoj proljetnoj prehrani Šokaca u Sonti. Poslije doručka koji je bio suh ili kuhan, sljedeći obrok koji se kuhao bila je večera. Do večere se jela suha hrana, osim djece za koje se kuhao griz, pržito brašno, a u podne se kuhala posna juha samo od krumpira ili i s povrćem, s veoma sitnom taranom.

Između doručka i večere

Od doručka do večere je dugo vremena za želudac bez hrane. S toga se u tom intervalu malo namazalo kruha s mašću ili pekmezom, ili malo kompota s kruhom, kokica, okrunjenog, kuhanog kukuruza, koji se kuhao u velikom loncu i stajao na toplom štednjaku s kutlačom, te je svatko mogao u bilo koje doba dana, kad ogladni malo prezalogajiti. Kukuruz se kuhao više zimi, a manje u proljeće, za dva do tri dana. Noću se iznosio u ostavu na hladno, a ujutro se odgrabila potrebna količina i opet stavljala na topli štednjak ili peć.
Sjemenke su bile također veoma zastupljene u ishrani. Najviše su se ljuskale (jele) sjemenke cuncukreta i bundive. 
Djeci se u svako godišnje doba pripravljao griz, makar na vodi, ako u datom momentu nije bilo mlijeka u kući. Oni koji su imali kravu bili su bez brige. Uvijek se djetetu mogla dati gruda sira ili kriška kruha s kajmakom. Bake i majke su znale sačuvati šuške (suhe višnje), suhe šljive i vince kalotina (kriške krušaka i jabuka nanizane s jeseni u vijenac), oraja, te ponekada počastiti svoju unučad. Do jabuka se teško dolazilo. U dućanima ih je bilo rijetko, ali sokacima su išli prodavači jabuka sa zaprežnim kolima koji su dolazili izdaleka gdje su one uzgajane, te mijenjali jabuke za kukuruz, pšenicu, grah, sirovu kavu i sl. Sirova kava, sir i margarin je poslije Drugog svjetskog rata bila pomoć Amerike. Kako se u Sonti kava nije pila niti su bile poznate njene dobrobitne odlike, Šokci su je ili prodavali, najčešće gospojama iz Sombora, ili mijenjali za voće pristiglo od nakupaca.
Također, najpristupačniji obrok u slučaju gladi je bila prženica, prženi kruh, namazan češnjakom, posut solju i mljevenom crvenom paprikom, a u vrijeme mrsa namašćen s bilo kojom mašću. Opet osobno se sjećam da su bake, majke, matere, a i djedovi i očevi vrijeme od doručka do večere skraćivali samo uz komad kruha i nagnječenog crvenog luka ili cikle, komadom kruha i vina, a naročito u dane posta. Ako preko dana nije baš ničega bilo, jela se moča. Komad kruha se umočio u vodu, posolio i popaprio i bio je spreman za prezalogajiti. Djeca su obično tražila da se takav kruh pošećeri. Masna kruva je također bilo uvijek pri ruci. Namazao se kruh mašću, opet posolio i popaprio. Neki su stavljali od gore nasjeckan crveni luk, češnjak i ukiseljenu ciklu. Masni kruh su djeca najčešće voljela posuti šećerom. Preko dana se također puno jela pečena bundeva.
Za malu djecu i odojčad koja je sisala, kao dopuna hrane ili kompletan obrok se pripremalo pržito brašno. Krušno brašno (danas bi to bili tipovi brašna iznad T500, jer takva brašna sadrže visoki postotak B-vitamina, naravno, stari ljudi to nisu znali) se polako i strpljivo pržilo u šerpi na štednjaku pri tihoj vatri sve dok ne primi lijepu smeđu boju. Spravljala se veća količina, makar za tjedan dana, da se ima pri ruke. Kada se dobro ohladi, stavljalo se u duncane boce (flaše za kompot) i pokrilo papirom ili krpom. Obrok se pripremao kao kašica s mlijekom. Mogla je biti slatka i slana varijanta. To je jedno od omiljenih dječjih jela, tako da su i veća djeca iščekivala ostatke od maloga brata ili sestre, »za konzumiranje«.
U podne se maloj djeci spremala i posna juha samo od krumpira ili i s povrćem, s veoma sitnom taranom.

Večera

Jednom dnevno Šokac u Sonti je morao imati štogod kašikom (nešto sa žlicom) u sva godišnja doba. To znači da je moralo biti kuhano jelo s čorbom. Ako je bila večera s nekim izlivkom ili zapečeni krumpir sam ili s krvavicom, rebrima ili mesom, kompirača (u dane mrsa), kao predjelo se pravila čorbica ili juhica.
Opet mnogo je ovisilo o maštovitosti onoga tko je bio zadužen za kuhanje. U trapovima je u proljeće još uvijek bilo krumpira, cikle, mrkve, peršina, celera, pastrnaka, na vijencima sušene crvene paprike, a u vajatima graha, oraha, maka… U drvenim bačvama je bilo kiselog kupusa i paprike, rjeđe krastavaca. Kasnije u proljeće su sazrijevali grašak i mahune, koji su bili prava blagodat za kuhinju, jer su se kuhali graška i valjuščića i čorbaste maune.U ova jela su se stavljali mladi krumpirići, crveni luk, češnjak, obilno peršinovog lista, grašak i mahune. Mahune su majke kuhale u velikoj količini, te ostavljale na hladno u vojat, tako su djeca mogla jesti preko dana kad god ogladne dok su roditelji u polju.
U Sonti se ljeti mnogo kuhao sok od rajčice – sosa u boca (kao i danas) i spravljao u flaše za sva godišnja doba. Spravljao se u velikim kazanima i u pripremi je sudjelovala cijela obitelj zbog zahtjevnosti posla. Svako domaćinstvo je nastojalo pripraviti što više soka, jer je bio bitan sastojak u ishrani i kao namirnica i kao lijek preko zime i proljeća.
Sosa se kuhala na mnogo načina. Mogla je biti čorbica (rajčica i voda, prema ukusu), s dodatkom korijena celera, nekoliko suhih paprika s vijenca i parom sitnih glavica crnoga luka kao i čen, dva, češnjaka. U to se zakuhavala tjestenina (rizanci, valjuščići, tarana, trzani valjuščići ili kašikom valjušaka). Ovakva čorbica se najčešće spravljala posna, ali je moglo biti stavljeno i koji komat tanko, na dugačko sičene dimite slanine.
Od sose se u dane posta ili kad kuharica nije imala vremena mijesiti tijesto pravila kiselica, čorbica od kuhane rajčice iz flaše s veoma malim dodatkom vode, jako začinjena ljutom, sitnom paprikom, brašnom, malom žlicom octa i feferonama. U nju se tijesto nije zakuhavalo, jer je bila gušće konzistencije.
Za jelo kompira i valjušaka bi se moglo reći da je »jelo nacionale« Šokaca iz Sonte. Obično se na masti dinstao crveni luk na koji se nasjeckalo na kockice krumpira. Još se malo dinstalo i podlilo vodom, kojoj se kad provri, dodavalo peršina, celera, pastrnaka i suhe paprike, a ljeti svježe sa struka kao i nekoliko malih rajčica. Kad je povrće omekšalo, dodavalo se par žlica soka rajčice, malo sitne paprike i ukuhali se valjušci najčešće trgani (trzani) prstima. Ovo jelo su često pripremali svinjari i čobani s dodatkom prepržene, sitno sjeckane dimljene slanine i žlicom odvajanih od meko umiješene mase tijesta i ukuhanih kašikom valjušaka. Jelo se zvalo svinjarcki valjuški. Isto to jelo bez početnog upržavanja i masnoće se zove soparni (suparni) rizanci, jel valjuški ovisno koja je tjestenina ukuhana. Ovo jelo se zvalo još i asafricka.
Među tjesteninom je i jelo tisto na suvo. Ovo jelo se pravilo kada nije bilo jaja. Umijesi se tijesto od brašna tipa 500 s mlakom vodom. Ako se tijesto nekoliko puta premijesi i čeka, bude puno ukusnije. Razvalja se vrlo tanko, koliko dozvoli. Mogu se nožem sjeći valjušci (otprilike 4-5 x 4-5cm) ili rezanci kraći, a širi. Ukuhaju se kolutovi krumpira, ocijede od malo posoljene vode u kojoj su se kuhali, dosole, prognječe, pa im se doda kuhana tjestenina koja se ne treba oplahnuti hladnom vodom. Ne oplahuje se zato da se ne odvoji škrob za koji se lijepo zalijepi krumpir i zaprška. Na kraju se doda zaprška s dosta masti (u dane posta bez masti), na kockice crvenog, rezanog, prženog luka, uz dodatak mljevene crvene paprike. To se prelilo preko kuhane tjestenine i krumpira i dobro promiješalo. Po potrebi se dodavala tekućina u kojoj se tjestenina kuhala. Od preostale tekućine od kuhanja krumpira i tjestenine, kao i dodatka malo zaprške i gdje koje tjestenine i 1-2 kašike sose iz boce se napravila čorbica za predjelo. Uz nasuvo tista, zimi se jeo kiseli kupus i paprika, u proljeće zelena salata, a u ostala godišnja doba salata od sezonskog povrća.
Tisto devenjom je bilo omiljeno jelo, jer se pripremalo slatko, a kako je šećer bio na visokoj cijeni i razumljivo je. To su rezanci kuhani u slabo posoljenoj vodi, ocijeđeni i oplahnuti hladnom vodom, malo pomašćeni otopljenom mašću, preprženim mrvicama staroga kruha i posutim s malo šećera, a ako je negdje u kući zaostalo malo cimeta još posuto i s njim.
Skoro na isti način su pravljeni čikmaki (makom tijesto) orasima tista, grizom tista sa kojim se najviše jijo dunc od višanja, pekmezom tista…
Taški (džepovi) su također omiljeno jelo u Šokaca.
Zatim gomboci, tijesto od brašna, vode i malo soli, formirano između dlanova u loptice, pa kuhano u slanoj vodi, procijeđeno i oplahnuto hladnom vodom i preliveno uobičajenom zaprškom.
Žganci, tijesto od oko 80 % kuhanog, pa ohlađenog krumpira, 20 % brašna, 1 jajetom i malo soli, dužine 5 cm, napravljeno kao valjci, skuhano, posuto s preprženim lukom, mašću i crvenom paprikom.
Mogla je biti i druga varijanta, tako što se miješao na štednjaku krumpir (s malo vode u kojoj se kuhao) i brašno bez jajeta. Kad se ukuhalo samo u sebi, žlica se umakala u zapršku, pa se zahvatilo tijesta za jedan zalogaj, slagalo u zdjelu jedno na i uz drugo. Moglo se posuti preprženim mrvicama.
Žmara je umiješeno, slatko tijesto kao za palačinke, a zatim uz stalno miješanje prženo na mast. 
Papreni rizanci je vrlo jednostavno jelo. To je kuhana slana tjestenina izrezana kao malo širi rezanci, posuta zaprškom.
Urišca je jelo koje se kuhalo isključivo u dane posta. S malo soli se ukuhalo u vodi oljušteno i usitnjeno sime bundive. Kad je dostignut zadovoljavajući okus, zakuhali su se tanji rezanci. Jelo je moglo biti u slatkoj i slanoj varijanti. Jelo se žlicom, jer je bilo čorbasto.
Simencom tista je kuhana tjestenina, posuta usitnjenim sjemenom tikve. Mogla je biti slatka i slana varijanta.
Grah se u Sonti najviše kuhao utorkom. U dane mrsa u njega se stavljalo mesa, slanine, kobasice, suhe kosti, a ako je post, spravljao se bez mesnih dodataka. I u posni grah i u masni se stavljalo kao i danas pastrnak, peršin, mrkva, crni luk, češnjak, osušena paprika s vijenca kao i mljevena. Tu su recepti isti kao i prije. Sonćani najviše vole gra i obaška tista. Ovo je i danas omiljeno jelo. Sastoji se od čorbastoga graha koji se sipa u tanjur preko kuvani rizanaca na vodi.
Grah je mogao biti skuhan malo rjeđe s raznim navedenim vrstama povrća i u njega su se utrzali valjuščići.
Bez obzira jesu li tjestenine bile slatke ili slane njima je prethodila čorba. Najčešće su to bili u sose rizanci ali i druge čorbice. 
Jedna od omiljenih čorbi je bila i ajnpre supa. Ova čorba se često kuhala i za doručak i za večeru. Staklasto se upržio crveni luk, dodala se žlica ili više brašna (prema količini juhe), malo se upržilo i na to se dodala voda i sol. Pustilo se da tiho ključa, a kad luk omekša, umutilo se jaje i stavilo u juhu. Ako je bilo dovoljno jaja u datom momentu, stavilo se svakome u obitelji po jedno polako spuštajući u ključalu juhu da ostane u cilo.
U proljeće uz slanu tjesteninu se najviše jela zelena salata, u Sonti nazvana salat, a kao što smo vidjeli iz prethodnog iznesenog, crveni i ljubičasti luk, češnjak, kisela cikla, kupus i paprika i svježa rotkva iz trapa. Sve što se od povrća kiselilo za zimu stavljalo se u drvene bačve, a manje količine u staklene, velike flaše.
Sva tijesta kao i kruh su spravljana od krušnoga brašna, osim kolača i tijesta za nedjeljnu juhu.
Od kolača su se pripravljala najviše kisela tijesta, slatka ili slana, opet s priručnim plodovima koji su mogli opstati preko zime. To su razne štrudle, što bi Šokci u Sonti rekli gibanice ko noga debele. Razvlačena tijesta sa sirom, bundevom, a za Uskrs makom i orasima, kao i razni keksovi na mašinu. Do šezdesetih godina XX. stoljeća se nisu mnogo pravili kolači s filom. Šlag i pavlaka uopće nisu bili u jelovniku (osim kiselog kajmaka i ostalih mliječnih proizvoda), mada je u selu bilo mnogo krava. Ovo je bila nepoznanica. Ako je na neki malo bolji kolač trebalo staviti šlag, on se pripravio od bjelanjaka sa šećerom. Margarin također nije bio u širokoj upotrebi. Kolači su se pravili sa svinjskom masti, pa čak i glazura »od čokolade«. Otopila se mast s malo šećera, dodala štangla čokolade i više kakao praha i prelila preko pite.
U korizmu su se izbjegavali peći kolači, ali ako se netko zaželio, nedjeljom ili blagdanom bi se pripravili. Drugim danima se ponekad pripravljala otezana bundivara, sirovača, palačinke, a ponekada i kolačići (krafne).
Od pića se konzumirala rakija i vino. Vino se čak u malim količinama davalo i djeci. Djeca baš nisu imala izbor pića. Baka mi je govorila: Ta, kupimo za jajce, niki šećer kod Pere Berneta, turimo u bocu, pa mućkaj, mućkaj i onda ta voda bude slatka, pa je popiješ. Onda, drugi što čeka reda, napuni bocu vodom notaj šećer, pa isponova… Djeca su često pravila i soda-vodu. U čaši vode se stavljalo malo octa i na vrh noža sode-bikarbone. Kada izvrije popije se i djeluje vrlo osvježavajuće.
Nekada, prije svakoga jela u Sonti (mada ovo i danas upražnjavaju mnogi vjernici), Šokci su se prekrižili u znak Božjeg blagoslova, a poslije jela bi rekli: Fala Bogu dragomu što nas je naranijo i napojijo, ili samo Fala Bogu, opet uz znak Križa. 
Osobno bih rekla da je prehrana Šokaca u Sonti bila zdrava, za čime danas žudimo, ali nedovoljna i neraznovrsna. Nije bilo mesa koliko bi trebalo, ni masti bilo koje vrste, a ni šećera. Ljudi su jeli da bi mogli raditi, a ne da bi što više uživali i probali sve što god se može. Sami su uzgajali svoje povrće i žitarice, hranili stoku i živinu svojim proizvodima, bez ikakvih kemikalija i predstartera i startera. Gojaznih ljudi u cijelome selu se moglo izbrojati na prstima dvije ruke. Stara izreka kaže: Ta, ne moraš baš sve pojist isprid tebe. Gledaj da i drugomu ostane. Ili: Ne moraš se najist da baš prstom možeš dosegnit.
Ruža Silađev