Arhiv tekstova
Zanatsko obrazovanje u Subotici
Obrazovanje učenika za tehničku i privrednu struku u Subotici započelo je prije 140 godina osnivanjem Zanatske poučne škole. Škola je osnovana 1883. na temelju odluke ministra prosvjete i vjere. U početku je bila namijenjena samo dječacima da bi školske 1911./12. bila otvorena i za odjele za djevojčice. Ta škola preteča je današnje Kemijsko-tehnološke škole Lazar Nešić, a tijekom svih ovih godina mijenjala je lokaciju, jezike na kojima se uči te službene nazive.
Prema podacima Povijesnog arhiva Subotica nakon Zanatske poučne škole, ime je promijenjeno u Stručnu školu za učenike u zanatstvu i trgovini, kasnije u Stručnu podružnu školu, Opštu zanatsku i zanatsko-trgovačku školu i Mađarsko kraljevsku Žensku zanatsku školu u VIII. kvartu na Korzou. Nakon Drugog svjetskog rata, 1963. škola je dobila novo ime – Školski centar za stručno osposobljavanje kadrova u privredi Lazar Nešić. Danas se ova škola zove Kemijsko-tehnološka škola Lazar Nešić.
U školi se najprije nastava odvijala samo na mađarskom, potom na srpskom i mađarskom pa srpskohrvatskom i mađarskom da bi danas opet bilo samo na srpskom i mađarskom.
Svakodnevna praksa
Jedna od brojnih Subotičanki koje su završile ovu školu, Ana Vuković (djevojački Aradski) pričala nam je kako je bilo organizirano zanatsko obrazovanje i ova subotička škola sredinom prošlog stoljeća.
Iako joj je želja bila postati frizerka, kada ju je nakon završene osnovne škole mama odvela na burzu rada, rečeno im je da ima praznog mjesta u Tvornici čipke Mladost. Tako je Ana upisala i završila trogodišnji smjer za tkača.
U školi je, kako nam priča, bilo još i tapetara, stolara, jorgandžija, pletača, krojača... Najbrojniji među njima bili su, prema Aninim riječima, pletači koji su se kasnije zapošljavali u poznatoj subotičkoj tvornici Jovan Mikić.
Učenici su bili obvezni svakoga dana ići na praksu prije nastave. Tako je Ana prvu i drugu godinu srednje škole radila po četiri sata, a treću godinu šest sati dnevno u Tvornici čipke Mladost.
»Ujutru se ustajalo na šest sati i išlo se raditi. Kilometar i pol preko Majšanskog mosta pa do tvornice gdje smo bili do deset sati. Onda sam se vraćala kući na ručak i u dva sata natrag na nastavu u školu koja je bila na Beogradskoj cesti. Na dan smo imali po 3-4 sata. Bilo nas je 30-ak u razredu i nismo svi bili tkači. Izmiješani smo bili s drugim smjerovima. Sjećam se jedne Janje i Lozike koje su bile jorgandžije i one su za dvije godine završile školu.«
Navodi Ana kako je imala sreće što je išla na praksu u tvornicu koja je plaćala rad na praksi.
»Na prvoj godini smo dobivali 2.500 dinara mjesečno. Na drugoj 3.000, a na trećoj 5.000. Nije to bilo loše, taman dovoljno za džeparac. Usporedbe radi, kada sam se zaposlila za prvu plaću sam dobila 8.000 dinara. Nije bilo loše, bili smo zadovoljni. Mogao si sebi priuštiti mokasinke, najlonke, što je onda bio hit... neku bluzicu, džemperić.«
Prisjećajući se najlonki iz toga vremena, Ana nije mogla da nas ne nasmije. Kaže, bilo ih je u svim bojama, a najružnije su joj bile one koje su vukle skroz na žuto. Ipak, mnogi su ih nosili jer su bile najjeftinije. Ispričala nam je i kako je normalno bilo odnijeti najlonke »na popravku«, gdje su žene vraćale žicu koja je »protrčala«.
Osiguran posao
Pored klasične nastave, Ana se sjeća da su prema želji imali i izvannastavne aktivnosti. Ona je išla na folklor, a postojala je mogućnost i za kor.
»Imali smo prijatelja koji nas je u prostorijama škole nakon nastave učio raznim plesovima, jer je on išao na folklor i znao je to. Muziku je puštao na gramofonske ploče. Onda smo išli nastupati po drugim školama i mjesnim zajednicama i tako smo se družili.«
Ana kaže kako je na ovu sekciju išla zbog zabave, jer je ona znala plesati i prije srednje škole. Naučila ju je mama.
»Mi smo igruckali kod kuće. Nije bilo druge zabave – ili plešeš ili se igraš s loptom. Sestru i mene je mama naučila sve plesati; i Ćućavac, i Veliko bačko... nismo mi na igranku išle bez znanja. Mi smo išle s njom preko dana u vinograd, a uvečer je ona nas zabavljala. Polila bi zemlju ispred kuće da se ne praši, zapjevala, a mi bismo zaplesali.«
Mjesec dana nakon završetka srednje škole, Ana se zaposlila u tvornicu Mladost gdje je i prethodne tri godine išla na praksu. Ondje je radila 13 godina.
»Radila sam na tkačkim strojevima koji su tkali usku galanterijsku robu – vrpce, mašne, gurtne za roletne, brojeve što su se upisivali u košulje, ambleme što su se ušivali u kapute, bretele za kombinezone od atlasa itd. Radili smo za firme diljem države, čak smo šili i u Perast u Crnoj Gori.«
Prije upisa u srednju školu Ana je završila četiri razreda u školi na Majšanskom putu, potom četiri razreda u Velikoj muškoj gimnaziji. Kaže, u tu školu su djevojčice počele ići s dječacima dvije-tri generacije prije nje, ali je kolokvijalni naziv muške škole ostao još dugo.
J. D. B.
