Arhiv tekstova

Na divanu u Vuković kraju

U selu Gornji Tavankut, koje se i danas dijeli na krajeve, napušteni sportski i kulturni domovi kao i škole stoje kao podsjetnik na jedno živahnije vrijeme kada je broj mještana ovog sela bio i više nego dvostruko veći. U tim prošlim vremenima kada se vodio jedan sporiji i jednostavniji život šorovi i krajevi su bili žila kucavica društvenog života na selu, a ispred salaša su se redovito postavljale klupe koje su bile mjesto za okupljanje i razgovor. Naš sugovornik Pere Benčik i dalje čuva sliku svojih starih susjeda iz Vuković kraja kojih se sjeća iz djetinjstva i koji su uhvaćeni na fotografiji upravo tijekom jednog takvog razgovora na klupi ispred njihovog imanja. Točna godina iz koje potječe fotografija nije poznata, ali Pere vjeruje kako su u trenutku fotografiranja svi oko 65 godina ili stariji. 

Svrati na divan 

»S liva na desno na sliki su naše stare komšije snaš Liza Cifra, bać Pajo Cifra, bać Stipan Barun – on je živio u kući di je danas naša kuća, zatim bać Marko Cifra, a na ogradi je pokojni bać Mero Cifra. Slikano je u Vuković kraju priko puta našeg današnjeg salaša«, kaže Pere.  
Kako se naš sugovornik prisjeća, Cifrini su imali nešto zemlje i bavili su se poljoprivredom kao i većina mještana Tavankuta i, kako kaže, sjeća ih se kako sjede svakoga dana na istom mjestu.
»Koliko se sićam, sidili su i prija i poslipodne. Mi smo onda bili mali, trčali smo i sigrali se oko nji, oni su uvik bili tamo i gledali ko prolazi. Bać Stipan je imo dva sina (Ivan i Antun), bać Pajo je imo trinajstoro dice, njegov sin Stevo (Stipan) je osto na salašu. Prija podne su sidili na severnoj strani zato što je tamo bio lad u to doba dana, a poslipodne su išli na južnu stranu kako se lad pomiro. U to vrime radilo se u sezoni, a kad nije bilo posla sidilo se napolju. U jednom trenutku žene bi ušle unutra, napravile bi užnu na brzinu, onda posli užne iđe odmor, malo bi odspavali i posli su ponovo izlazili na put na divan«, kaže Pere Benčik. 

Vrijeme kog više nema

Salaš Cifrinih je i dalje na starom mjestu u Vuković kraju, a danas tamo živi sama Stevina udovica Jelena. Na istom mjestu je i salaš Benčikovih, ali život se značajno promijenio od perioda kada je Pere bio samo dijete koje se igralo ispred kuće svojih susjeda. 
»Vuković kraj je kadgod izgledo drukčije. Bilo je više ljudi i na tri-četri mista su se ovako okupljali na divanu. Ne znam kako je bilo u drugim krajevima, al virovatno slično. Sićam se da je prolazilo puno ljudi našim krajem i to redovno. Nije bilo mašina ko danas, možda su se traktori tek počeli koristit, a najčešće se s konjima išlo i s konjima se i radilo. Vuković kraj je tad imo osnovnu škulu do četvrtog razreda – Vuković škulu, imo je svoj dom Partizan, a kod doma je bila i prodavnica. Radila je u kraju tad i kafana. Dom je imo uređeno igralište za fodbol i nediljom bi se redovno igrale utakmice. Bio je jedan živ kraj«, kaže Pere za kraj razgovora.
I. B.