Arhiv tekstova
Tamburica dušom svira
Tambura je narodni trzalački instrument s dugom tradicijom postojanja i trajanja na prostorima država današnjeg Balkanskog poluotoka, a posebice na tlu današnje Slavonije i Vojvodine, gdje je dobila ulogu vodećeg narodnog instrumenta, a samim tim je najmasovnije zastupljena u ova dva regiona susjednih država Hrvatske i Srbije i Crne Gore. Nije autohtona tekovina ovih prostora, nego je stigla u ove krajeve skupa s Turcima, prilikom njihovih pohoda po Europi negdje u XIX. i XV. stoljeću.
Ali, tambura nije niti instrument turskoga podrijetla. Tko zna kojim putovima kroz povijest ona dospijeva do Otomanskog Carstva, ali njena prava kolijevka je negdje u Aziji, točnije rečeno u Mezopotamiji. I sam njen izgled bio je posve drugačiji od današnjeg oblika, koji bi bio otprilike kao u današnje laute. Dakle kroz ondašnje povijesne pohode i osvajanja, tambura se raširila na sve strane svijeta. Na istok prema Kini i Japanu, na sjever prema Rusiji, na zapad k Egiptu i dalje k nama na Balkan i još dalje na Apeninski i Pirinejski poluotok. Vremenom kroz tu dugu povijest u Španjolskoj je od nje nastala današnja gitara, u Italiji mandolina, u Rusiji balalajka, a kod nas i u susjednim nam državama narasla je jedna velika obitelj tambura, saza, šargija, mandolina itd.
UTJECAJI ZAPADA: Dalje ćemo priču nastaviti kako je to teklo kod nas u Vojvodini i Slavoniji, jer inače priči nikad kraja, a bez pogovora je to da tambura zauzima značajno mjesto u glazbenoj kulturi svih naroda koji su živjeli, a i danas žive u ove dvije gore spomenute regije. U XIX. stoljeću dolazi do intenzivnijeg razvoja kako u sviranju, tako i u gradnji tambura. U gradnji se sve više osjećaju utjecaji sa zapada, gdje su gitara i mandolina već dobile svoj današnji oblik, tako da pod tim snažnim utjecajem i u gradnji, tambure evoluiraju u taj »kruškasti« oblik osim malene bisernice. Skraćuju se vratovi, stavljaju kromatski pragovi, ponegdje to još zovu i kote i da ne duljim više – krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća dobijamo današnju tamburašku obitelj. Bisernica (prim), basprim, kontra, čelo, bas. Ima ih još, kao što je samica, čelović, brač itd. Ali o njima nešto više u nekom drugom prilikom.
Isto tako poslije dvoglasnih, troglasnih, četveroglasnih i višeglasnih kombiniranja gradnje i kvintnih i kvartnih štimanja, udvojenih žica, i u tome se došlo početkom dvadesetog stoljeća do definiranih oblika intervala i vrste štima. Tako da danas razlikujemo kvartni štim koji se koristi kod nas u Vojvodini, ali i u Mađarskoj, Srbiji i td. On se još popularno zove srijemski štim. Osim njega postoji i kvintni štim koji je najrasprostranjeniji u Hrvatskoj, Sloveniji, Češkoj, a zovu ga popularno slavonski štim. Sve ove promjene u razvoju i evoluciji tambure do današnjeg oblika i zvuka ne bi nastale, ili bar ne ovako, da nije bilo graditelja ovih instrumenata pravih entuzijasta i fanatika svoga posla, koji su dali ogroman doprinos u gradnji tambura, mijenjajući i razvijajući razne oblike instrumenata. Svakako moram spomenuti makar neke od njih, iako sam tu skromnijeg znanja, a to su u Subotici Béla Kudlik, u Senti Lajos Bocán, u Novom Sadu Stevan Beli i mnogi drugi, koji su svojim radom zadužili današnji i budući svijet svirača i ljubitelja zvuka tambure.
VELIKANI: O samoj izradi tambura ne bih mnogo trošio riječi, jer mi sama tehnologija proizvodnje nije suviše bliska, ali zato mogu reći da je tambura postala potpuno ravnopravan instrument s ostalim instrumentima iz današnje obitelji klasičnih instrumenata, kao što su gitara ili violina. Sva problematika dobrog sviranja na violini ili gitari ista je i za tamburu, bilo kao solo instrument ili u komornom sastavu, ili orkestru.
Prvi poznati tamburaški skladatelj bio je Osječanin Pajo Kolarić, po kome i danas u Slavoniji mnogi orkestri i tamburaška društva nose ime i sviraju glazbu koju je on skladao. Za nas je interesantno što je jedan od njegovih suvremenika bio i jedan Subotičanin, Stipan Mukić, inače skladatelj nadaleko poznate melodije »Kolo igra, tamburica svira«, a njihov suvremenik, čiju melodiju i danas često slušamo, je Novosađanin Marko Nešić. Ta čuvena melodija se zove »Neven-kolo«. Pokraj njih još je jako puno skladatelja s raznih strana Austro-Ugarske, a kasnije iz novonastalih država ovog dijela Europe, skladalo mnoštvo kompozicija za male ili velike tamburaške orkestre i trebalo bi mi jako puno prostora sve ih nabrojati, pa ću spomeniti samo one koji su živjeli i stvarali u našem okruženju. Jedan od njih je svakako Pere Tumbas Hajo, koji je zadužio Suboticu i kao svirač, i kao skladatelj i aranžer i kao vođa i ravnatelj, naravno, i kao pedagog. Kraj njega veliki značaj kao skladatelj imao je i njegov suvremenik i autor prve bunjevačke opere »Dužijanca« Josip Andrić, koji je isto tako pisao i za tamburaške orkestre, kao na primjer »Bačka simfonijeta«, ili »Srijemska simfonijeta«, pa koncert za brač i tamburaški orkestar u a-molu itd. Naravno, ne mogu ne spomenuti njihova suvremenika sa slavonske strane isto tako nadaleko poznatog i svirača i autora, a to je Julije Njikoš.
NEOTVORENE STRANICE: U Subotici nakon ovih velikana »barjak« preuzima Lazar Malagurski, koji vodi tamburaški orkestar u OKUD-u »Mladost«, a isto tako zaslužan je za ulazak tambure u Muzičku školu kao predmet, tako da postaje ravnopravna sa svim ostalim instrumentima, koji se u to vrijeme nude na učenje najmlađim polaznicima. Pokraj Čika Laze (kako smo ga zvali) u Subotici je djelovao i čuveni tamburaški romski orkestar braće Nikolić. Imao sam veliku sreću i čast što sam ih mogao slušati, jer, na žalost, mnogi od njih nisu više među živima. Za njima dolazi Zvonko Bogdan s orkestrom Janike Balaža, koji su, zahvaljujući napretku u tehnici, ostavili najviše snimljenih tragova popularne narodne i romske glazbe i tako sigurno zauzeli jedno od najznačajnijih mjesta u povijesti popularne tamburaške glazbe dvadesetog stoljeća.
Ali ni tu još nije kraj što se tiče tambura i Subotice. Nakon ovih velikih imena dolazi još jedno okićeno isto tako brojnim priznanjima u zemlji i inozemstvu za svoj rad, koji, hvala bogu, traje i danas, a to je Stipan Jaramazović i njegov veliki tamburaški orkestar, koji se otisnuo još dalje i uz suradnju sa skladateljem i ravnateljem iz Novog Sada Zoranom Mulićem, otkriva još neotvorene stranice tamburaškog sviranja i interpretiranja, kako originalnih djela, tako i transkripcija najpoznatijih djela svjetske glazbene literature. A s druge strane, mnogi mali bendovi sastavljeni od po pet do šest svirača, ostali su u glaz-benom životu grada baš zahvaljujući tome što su svoje prve korake započeli kod Stipana. Drago mi je što ga osobno poznajem i što sam u prilici da povremeno surađujemo na zajedničkim projektima.
Tako. Što reći na kraju, ako je ovo uopće kraj, jer puno toga sam preskočio u pokušaju da u što kraćem tekstu ispričam priču o tamburi. Nadam se da mi se neće zamjeriti, ako sam koga preskočio. U svakom slučaju za tambure i tamburaše u Subotici »nema zime«.
