Arhiv tekstova

»Pi-pi« gdje god stigneš

Na jednom travnjaku u jednom njujorškom parku na jednoj od stranica u jednoj od epizoda Alana Forda bila je istaknuta ploča s jasnom porukom: »zabranjeno piškiti«! Međutim, kako Nosonja, jer je bio pas, nije znao čitati, on je nesvjesno ignorirao javnu zabranu zalivši upravo drveni prut na kom je ploča stajala.
I zaista, budete li iskreni prema sebi, morat ćete priznati da je i vas bar jednom u životu »stislo« u javnom prostoru do mjere koja je bila odličan test vlastite izdržljivosti i samokontrole. Naravno, daljnji tekst služi više kao podsjećanje negoli opis što je u tim trenutcima činiti: da ne misliš na »to« – ne pomaže; da, stišćući noge, pogledom tražiš spasonosni natpis WC ili neki kafić u koji ćeš uletjeti a tek poslije obavljenog posla naručiti – jedina ti je aktivnost. Što, međutim, ukoliko ni toga nema na pristojnoj udaljenosti (koja ovisi o kapacitetu unutarnjeg spremnika i kvaliteti kočionog sustava)? Ukoliko ste muškoga spola, obližnje drvo je kao ono iz Raja (pa poslije kako bude). Ukoliko ste, pak, ženskoga – neka vam je Bog u pomoći.
Slične probleme – i to svakodnevno, i to u svim dijelovima užega i širega središta grada – imaju i svi sudionici u prometu. Baš svi? Baš svi!
Naime, koliko vam se puta dogodilo da se kao pješak morate migoljiti na pločniku, jer se ispred vas ispriječio automobil čiji ga je vozač parkirao tik do zida, toliko da gotovo ne možete proći ili da i sami morate promijeniti trasu hoda na cestu? Da u tim trenutcima kojim slučajem uz sebe imate nož, vjerojatno vam ne bi bila daleka pomisao da mu izbušite sve gume, čisto u znak opomene. Ili pak ukoliko ste biciklist – recimo na potezu od Bunjevačkog kola pa sve do Osnovne škole Széchenyi István (znači, dobrih kilometar i pol) – koliko vam se puta dogodila ista situacija: parkirani automobil vam prepriječio put, pa vi isti morate nastaviti ili prelaskom na pločnik ili cestu, remeteći na taj način harmoniju koja vlada među pješacima, odnosno vozačima? Naravno, vrijedi i obrnuto: koliko vam se puta, ukoliko ste vozač, dogodilo da morate neizbježno skoknuti u dućan, farbaru ili kladionicu, a obilježenog prostora za parkiranje nigdje, a jedine neiskorištene površine su zapravo pločnici ili pak biciklističke staze?
Odgovor za bilo koju od navedenih kategorija sudionika u prometu zacijelo bi bio zborski: »puuuuno«!
I što nam, onda, to govori kada je riječ o uređenosti prometa osim gole činjenice da je nešto trulo u gradu Subotici, a ako ćemo širiti vidike, onda to slobodno možemo reći i za državu Srbiju. Da se kojim slučajem vidi, i s Mjeseca bi se vidjelo da je broj automobila u gradu već odavno prerastao ranije utvrđene gabarite, baš kao što bi se i jasno vidjelo da se zbog toga i broj upotrebljivih pločnika i staza u određenim intervalima smanjuje do ruba incidenta ili pak prometnih nesreća.
Moguće da je (i) iz tih razloga Javno poduzeće za upravljanje cestama, urbanističko planiranje i stanovanje angažiralo novosadsku tvrtku Traffic & transport solutions, koja je u srijedu provela anketu među stanovnicima Palića i Subotice s ciljem izrade studije o unaprjeđenju biciklističke infrastrukture na teritoriju Grada. Kako je, objektivno, rano za izlazak u javnost s prikupljenim a neobrađenim podatcima o primjedbama, sugestijama ili željama sugrađana, vratimo se onome što imamo kada je već riječ o ovom dijelu prometne studije. Za početak, imamo katastrofalno malo biciklističkih staza, a i to što imamo je božesačuvaj. Drugim riječima, i od to malo biciklističkih staza gotovo da nema prijelaza s blagim padom ili usponom kako bi vožnja bila što sigurnija i ugodnija već se namjesto njih nalaze oštri usponi ili padovi (visine cigle) koji vam dobrano testiraju gume i reflekse. O zapuštenosti i dotrajalosti asfalta na pojedinim dijelovima izlišno je i govoriti.
Izlišno je i govoriti o želji stanovnika periferije grada da neometano biciklom dođu do centra, jer za to nemaju normalne uvjete. Ni stanovnici Srpskog šora, ni oni u Rollanda Romaina, ni žitelji na Bajskom putu, u Gajevoj, Ivana Antunovića... da nabrojimo samo neke, nemaju biciklističke staze koje će im omogućiti da se na putu do grada ili iz grada ne sklanjaju ili mimoilaze s automobilima, kamionima, motorima, pa čak i špediterima. I što su bliže gradu, slika još gora, ona iz uvodnih pasusa: na svakih desetak-dvadesetak metara nekakva prepreka. Pa ti onda, baš kao i kad te »stisne«, nemoj misliti na to. A možda je dobri Nosonja u pravu: nije baš po propisima, nije ni lijepo, ali je praktično. Jedno je sigurno: da se kojim slučajem u praksi ustali ovaj model ponašanja, prometna slika grada bila bi i živopisna i komična. Kakvim se tempom stvari odvijaju do sada, nismo daleko od trenutka da netko gume na automobilu, umjesto da uradi »pi-pi« po njima, počne bušiti.
Z. R.