Arhiv tekstova

Isti temelji, a različiti putevi

Prije više od dvadeset godina upisati dijete u nastavu na hrvatskom jeziku bilo je nešto novo. U to su krenuli oni koji su vjerovali u uspjeh, a danas tom uspjehu svjedoče brojne generacije. Nakon završene srednje škole želja za obrazovanjem ih je usmjerila na razna mjesta, a zajednički su im temelji koje su dobili.

Pripadnost zajednici

Osnovnu školu Ivan Milutinović u Subotici pohađale su i Ivana Vukov i Magdalena Temunović, danas obje studentice, ali u različitim državama. 
»Nakon osnovne škole i općeg smjera u Gimnaziji Svetozar Marković u Subotici otišla sam na studij u Novi Sad. Zahvalna sam roditeljima što su zadržali hrvatski jezik u našoj obitelji, te su nas (svih petero) upisali u nastavu na hrvatskom jeziku. Jednog dana ćemo i mi svoju djecu upisivati u nastavu na hrvatskom jeziku i tako čuvati naš jezik i tradiciju«, priča Ivana Vukov i prisjeća se: »Kao razred smo bili malobrojni, pa se ponekad stvarao osjećaj odvojenosti od drugih, ali nikada nismo imali nekih ozbiljnijih problema. Danas sam na trećoj godini Medicinskog fakulteta na smjeru specijalna edukacija i rehabilitacija (modul: višestruka ometenost). Za izbor struke, osim osobne želje, mi je značilo što sam išla u gimnaziju, gdje sam se naučila organizaciji obveza i planu učenja. U ovim okolnostima danas sam dosta izdvojena od svojih prijatelja koje sam stekla u periodu školovanja, svatko je otišao na svoju stranu i viđamo se samo za blagdane. U sjećanje mi znaju doći lijepi trenutci i uspomene, pa mi ponekad i fale ta divna druženja. Sretna sam što imam priliku dolaziti kući češće, pa mogu provoditi vrijeme i pomagati svojoj obitelji«, kaže Ivana koja, kako je rekla, radosno iščekuje završetak studija i dolazak nazad u svoj grad gdje će, bar se nada, moći raditi posao koji voli i graditi svoju obitelj oslanjajući se na dobivene temelje. 
Nastavu na hrvatskom jeziku pohađala je i Magdalena Temunović, koja je nakon osnovne upisala srednju Muzičku školu – smjer tambura. 
»Lijepe uspomene nosim iz osnovne škole, bili smo brojan razred i uvijek smo bili društveni. Smatram da se danas dosta toga pomaklo što se tiče obrazovanja i otvorene su brojne mogućnosti. Iako nije bilo tako davno, mi smo generacija koja nije imala baš sve udžbenike, ali smo imali sve što je bilo potrebno da naučimo i uvijek smo se nekako snalazili. Danas djeca imaju sve, i prijevoz, što smatram odličnom idejom, i vjerujem da znači roditeljima«, priča Magdalena i dodaje kako se rado sjeća i brojnih izvannastavnih aktivnosti: »To su bile stvarno divne i kvalitetne ekskurzije. Puno toga smo vidjeli, poput Plitvičkih jezera, Vukovara, Zagreba, Splita, Beča... to su uspomene koje se pamte za cijeli život. Danas, iz oka studentice prvo sam zahvalna roditeljima što su brata i mene upisali u hrvatske odjele, iako to kod nas nije bilo niti upitno jer smo od malih nogu, zapravo od vrtića aktivni u hrvatskoj zajednici, a sada sam zahvalna i Hrvatskom nacionalnom vijeću što su nam osigurane upisne kvote, domovi, stipendije... Sve to puno znači i olakšava studiranje«, priča Magdalena koja je studentica treće godine preddiplomskog  sveučilišnog studija – smjer tambura na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. 

Jačanje identiteta 

»Moje obrazovanje na hrvatskom jeziku trajalo je punih 12 godina«, započinje razgovor Katarina Piuković, te dodaje: »Istina, tome treba pridodati i vrtić. Danas, kada se osvrnem na te godine, mogu samo biti zahvalna roditeljima što su donijeli takvu odluku. Pohađanje nastave na hrvatskom jeziku ne znači samo slušati gradivo na ijekavici. Njegovanje jezika, kulture i vjere, odnosno svega onoga što njegujemo i što živimo u obitelji, živjeli smo i u školi. U periodu osnovne škole na nastavi se govorilo ijekavicom, a na odmoru ikavicom. Neki od nas poznavali su se još iz vrtića, neki su pripadali istim župama, išli smo na iste izvannastavne aktivnosti (folklor ili orkestar). Nismo bili povezani samo zato što smo išli u isti razred već smo bili odgajani s istim vrijednostima. Možda smo upravo zbog toga bili toliko bliski, pa smo se drugim odjelima u školi činili previše zatvorenima. I uprava škole vrlo je cijenila naše odjele, pa i nastavnici u zbornici. S obzirom na to da se s nama radilo, većina nas davala je izvrsne rezultate na natjecanjima. Sudjelovali smo u brojnim školskim aktivnostima, priredbama, ekskurzijama, posjetima, radionicama...«, prisjeća se Katarina i s ponosom govori kako odluku roditelja smatra ispravnom iz sljedećih razloga: »Prije svega zbog toga što sam izrasla u osobu koja je svjesna svoga nacionalnog identiteta, naše kulturne baštine i govora kojeg treba čuvati. Tu je naravno i rad, veliko zalaganje nastavnika, profesora i ljudi iz zajednice koji su uz roditelje prepoznali moje talente i trudili se biti mi vjetar u leđa. Zbog toga, danas sam tu gdje jesam«, priča studentica četvrte godine Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu, a uskoro i diplomirani inženjer menadžmenta. 
Katarina uz studij radi i kao prezenter Dnevnika na hrvatskom jeziku na Radioteleviziji Vojvodine, te dodaje: »Izrazito mi je drago kada u nekom prilogu u Dnevniku vidim da su djeca koja danas pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku uključena u izvannastavne aktivnosti i da se to cijeni i podržava, jer su upravo one te koje nadograđuju njihove talente i stvaraju ih osobama spremnim za dalji nastavak bilo da je to u Srbiji ili Hrvatskoj jer gdje god pošli, poći će spremni«.
O obrazovanju na hrvatskom svjedoči i Ana Mandić, studentica treće godine Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, smjera rehabilitacija u Zagrebu. 
»Često se osvrnem na moje obrazovanje i zahvalna sam roditeljima što su me upisali u nastavu na hrvatskom jeziku i time osigurali da se uvijek osjećam kako pripadam negdje. Išla sam u OŠ Matko Vuković, te sam završila opći smjer u Gimnaziji i s ponosom se sjećam kako smo svi u razredu govorili ikavicom, isto onako kako pričamo kod kuće s roditeljima, majkama i didama, a na nastavi književnim hrvatskim jezikom. Roditelji su imali veliku ulogu u izgradnji osjećaja nacionalne pripadnosti i vjeroispovijesti, a upis u nastavu na hrvatskom jeziku omogućio je da ti temelji postanu još čvršći. U Gimnaziji smo kao razred imali jaku i vjersku osviještenost, koja je veoma bitna za nas bunjevačke Hrvate. Išli smo na vjeronauke kod franjevaca, zajedno smo putovali sa Subotičkom biskupijom, posjećivali župe... Također, moja najljepša ljetovanja bila su u Novom Vinodolskom, na Cresu, Prviću...«, prisjeća se Ana. 
Takva ljetovanja, kako je naglasila, bila su najčešće i duhovnog karaktera, te se raslo u vjeri, pripadnosti zajednici i jačanju identiteta. U tom periodu Ana je stekla i prijateljstva, za koja kaže da se i danas njeguju i opstaju upravo zbog istih vrijednosti i odgoja. 
»Možda smo se par puta i susreli s neugodnim dobacivanjem ili ismijavanjem od strane drugih učenika iz ostalih odjeljenja na hodniku škole, ali niti u jednom trenutku me to nije čak ni iznerviralo, jer sam znala kakvu jaku zajednicu iza sebe imam, divne ljude za prijatelje, prekrasne uspomene i to što znam tko sam i što sam, gdje pripadam, što je veoma bitno za svaku osobu i za izgradnju njezine ličnosti«, kaže sugovornica.
Nastavu na hrvatskom jeziku Ana je ocijenila kao iznimno kvalitetnom, što se, kako je rekla, vidi i kroz brojne nagrade koje postižu učenici. 
»Često djeca znaju biti uskraćena za sve ovo zbog toga što ih roditelji ne žele ‘izdvajati’. Djecu treba u njihovu razvoju učiti da prihvaćaju različitost, ali je veoma bitno da ne skrivaju svoju osobnost i osjećaj pripadnosti. Često ne mogu objasniti ljudima odakle mi toliko velika želja za studiranjem u Hrvatskoj, u Zagrebu. Vjerujem da je veliku ulogu odigralo i obrazovanje na hrvatskom nastavnom jeziku«, kaže Ana i spominje kako u slobodno vrijeme rado volontira u raznim udrugama i tako dodatno radi na sebi i svom usavršavanju. 

Ž. V.